Ivana je parkirala auto ispred kuće u kojoj je odrasla, ali joj ništa nije delovalo poznato. Fasada je bila ista, kapija je škrgutala kao i ranije, ali u grudima nije osećala ono što bi, valjda, trebalo. Iz torbe je izvadila telefon, pogledala mejlove i duboko uzdahnula, kao da je došla zbog obaveze, a ne zbog majke.
Vrata joj je otvorila komšinica Mara, tiho i bez osmeha. „Rada te čeka“, rekla je samo. Ivana je klimnula glavom i prošla hodnikom koji je mirisao na vlagu i stare godine. Sve joj je bilo previše usko, previše tiho, previše sporo.
Majka je ležala u sobi do kuhinje, sitna pod ćebetom koje je nekada sama heklala. Kada je otvorila oči i videla Ivanu, usne su joj se blago pomerile, kao da želi nešto da kaže, ali glas nije izašao. Ivana je stajala na vratima, stegnutih ruku, nesigurna da li da priđe.
„Doktori su rekli…“ počela je Ivana, ali se zaustavila. Rečenica joj je zvučala prazno. Rada je samo klimnula glavom, pogledom joj pokazala stolicu pored kreveta i zatvorila oči, umorna i bez snage.
Ivana je posle nekoliko minuta ustala i otišla u kuhinju. Tamo je vreme stalo. Stari sto, izbledeli stolnjak, i na šporetu – mala džezva. Pored nje, pažljivo oprana i okrenuta naopako, stajala je jedna jedina šolja.
Ivana je uzela šolju u ruku. Bila je okrnjena na ivici, ona ista iz koje je majka pila kafu dok je ona kao tinejdžerka nervozno izlazila iz kuće, kasnila na fakultet, na posao, na život. Srce joj se stegnulo, ali je brzo odmahnula glavom. „Nije vreme za sentimente“, promrmljala je sebi.
Otvorila je frižider – gotovo prazan. Malo hleba, margarin, mleko pred istekom roka. Sve je delovalo kao da neko živi samo da preživi dan. Ivana je osetila blagu nelagodnost, ali ju je potisnula. Rekla je sebi da nije ona kriva što je otišla.
Iz sobe se čuo tihi kašalj. Ivana je zastala, pa uzela džezvu i sipala vodu, ne znajući ni sama zašto. Stavila ju je na ringlu, a onda se naslonila na sudoperu i prvi put tog dana duboko udahnula.
Dok je voda polako počinjala da šušti, Ivana nije primetila da su joj se oči napunile suzama. Nije znala da to nije samo kafa. Niti da ta šolja čuva više čekanja nego što ona može da izdrži.
Voda je provrila, a Ivana je mehanički sklonila džezvu sa ringle. Sipala je kafu u onu jedinu šolju, ruke su joj blago drhtale. Miris se proširio kuhinjom i probudio nešto što je godinama gurala duboko u sebi. Nešto što je ličilo na krivicu.
Sa šoljom u ruci ušla je u sobu. Majka je bila budna. Oči su joj se zaustavile na kafi, a zatim su se lagano ispunile suzama. Rada je slabim pokretom ruke dodirnula ivicu šolje, kao da proverava da li sanja.
„Svako jutro…“, prošaputala je jedva čujno. Ivana se nagnula bliže. „Svako jutro sam ti kuvala kafu. Uvek sam mislila da ćeš danas doći.“ Glas joj je zadrhtao, ali se osmeh nije gasio.
Ivani je ispala kašičica iz ruke. U tom trenutku shvatila je da šolja u kuhinji nije stajala slučajno. Niti džezva. Niti sto postavljen za dvoje. Sve je čekalo nju. Godinama.
„Mama… ja…“ pokušala je da kaže, ali reči su se raspale pre nego što su izašle. Rada je samo klimnula glavom, kao da joj oprašta pre nego što je stigla da zatraži oproštaj.
Te noći Ivana je sedela pored kreveta, držeći majku za ruku. Kafa se ohladila, ali šolja je ostala netaknuta. U jednom trenutku, Rada je tiho sklopila oči, kao da je konačno dočekala jutro.
U kuhinji je, prvi put posle mnogo godina, ostala samo jedna šolja. Ali Ivana je znala — nikada više neće piti kafu sama.