Kiša je u Valjevu padala danima, ona sitna, dosadna, koja ulazi pod kožu. Dejan je sedeo za kuhinjskim stolom prekrivenim neplaćenim računima i receptima za lekove koji njegovom ocu Milošu više nisu bili potrebni. U sobi pored, krevet je bio prazan. Posle pet godina menjanja pelena, hranjenja na kašičicu, neprospavanih noći i slušanja teškog disanja, tišina u kući bila je nepodnošljiva.
Miloš je umro juče. Tiho, u snu, držeći Dejana za ruku.
Dejan je prebrojao novac koji je imao. Falilo mu je bar 300 evra za najosnovniju sahranu – sanduk, krst, opelo. Nije radio godinama jer nije mogao da ostavi nepokretnog oca samog. Živeli su od Miloševe male penzije, koja je odlazila na lekove i pelene.
Uzeo je telefon. Ruke su mu bile ispucale od hladne vode i dezinfekcionih sredstava. Okrenuo je Sanju. Njegova sestra. Živi u Minhenu već deset godina. Uspešna, slike na Fejsbuku uvek nasmejane, skijanja, mora, novi “Audi”.
“Jao, Deki, pa zar baš sad?”, čuo se njen glas, ali ne tužan, već iznerviran. U pozadini se čula buka nekog tržnog centra. “Primite moje saučešće… Ali, brate, baš si me uhvatio u nezgodno vreme. Upravo kupujemo nameštaj za novi stan, znaš koliki su troškovi ovde, kredit nas ubija…”
“Sanja, treba mi za sahranu,” rekao je Dejan tiho, gutajući knedlu ponosa. “Nemam. Znaš da nemam.”
“Pa dobro, zar nije ostalo ništa od penzije?”, uzdahnula je. “Slušaj, stvarno sam švorc trenutno, sve smo dali za kaparu. Poslaću ti… evo, 50 evra, toliko imam na kartici da mogu odmah da prebacim. Za cveće. I slušaj, ne mogu da dođem na sahranu. Šef mi ne da slobodne dane, a i avionske karte su sad preskupe ‘danas za sutra’. Doći ću za 40 dana, na parastos. Tada se ionako deli imovina, pa ćemo videti šta ćemo sa kućom.”
Dejan je gledao u slušalicu. 50 evra. Za oca. Za čoveka koji je prodao traktor da bi nju poslao u Nemačku pre deset godina.
“Hvala, sestro,” rekao je i prekinuo vezu. Nije imao snage da se svađa.
Sahrana je bila skromna. Dejan je stajao sam pored rake, dok je kiša natapala jeftino odelo koje je pozajmio od komšije. Komšije su pomogle koliko su mogle. Sanjin venac, onaj najjeftiniji koji je naručila onlajn, stajao je sa strane.
Četrdeset dana je prošlo kao u magli. Dejan je čistio kuću, pakovao očeve stvari, osećajući se prazno.
A onda je, tačno na četrdeseti dan, ispred oronule kapije stao glanc novi sivi “Audi”. Iz njega je izašla Sanja. Naočare za sunce, markirana torba, štikle koje su propadale u blato dvorišta. Nije prvo otišla na groblje. Prvo je ušla u kuću, mršteći se na miris starosti i vlage.
“Uh, ovde mora sve da se renovira pre prodaje,” rekla je umesto “Dobro jutro”. “Deki, jesi li zvao advokata? Žurim nazad za Minhen sutra uveče. Da rešimo papire. Ja mislim da je pošteno da prodamo kuću i podelimo pare. Tebi će tvoj deo dobro doći da se središ, vidi na šta ličiš.”
Dejan je ćutao. Samo je pokazao rukom na starog advokata Petra, očevog prijatelja, koji je upravo ulazio noseći kožnu torbu i jedan mali, zarđali ključ.
“Deco,” rekao je advokat Petar ozbiljno, stavljajući ključ na sto. “Vaš otac je ostavio testament. I ostavio je sadržaj onog starog sefa u podrumu. Sanja, insistirao je da i ti budeš tu kad se otvori.”
Sanja je prevrnula očima. “Onaj sef? Pa tamo nema ničega osim starih računa i dedinih odlikovanja. Ali ajde, da završimo s tim cirkusom.”
Spustili su se u podrum. Advokat je gurnuo zarđali ključ u bravu teškog metalnog ormara koji nije otvaran godinama.
Vrata sefa su zaškripala, metal o metal, zvuk koji je paralisao vazduh u vlažnom podrumu. Sanja je nervozno lupkala štiklom o betonski pod, gledajući na sat, kao da joj vreme curi. Dejan je stajao mirno, ruku skrštenih na grudima, u onom istom džemperu koji je nosio dok je hranio oca. Njemu nije bilo stalo do onoga što je unutra. Njemu je falio otac.
Advokat Petar je polako, s poštovanjem, izvukao sadržaj. Nije bilo zlatnih poluga, niti svežnjeva keša vezanih gumicom, čemu se Sanja potajno nadala.
Izvukao je samo jednu debelu, plavu kovertu i jednu malu, drvenu kutijicu, sličnu onoj za nakit.
“Ovo je sve?”, frknula je Sanja prezrivo. “Znala sam. Vukao si me iz Minhena zbog papira i neke bižuterije. Daj da vidimo to, pa da idem.”
Petar ju je pogledao preko naočara. Taj pogled je bio hladan i oštar.
“Sedi, Sanja,” rekao je tiho.
Otvorio je kovertu. Iz nje je izvukao testament, overen pečatom suda pre samo tri meseca, kada je Miloš još mogao da drži olovku.
“Ja, Miloš Popović,” čitao je Petar polako, “pri čistoj svesti i zdravoj pameti, svoju porodičnu kuću, okućnicu i svu pokretnu imovinu ostavljam svom sinu Dejanu.”
Sanja je skočila kao oparena. “Molim?! Kako to misliš Dejanu? A ja? Ja sam ćerka! Imam pravo na nužni deo! To ćemo na sudu da vidimo! Neće me niko praviti budalom!”
“Sedi,” ponovio je Petar, glasnije. “Nisam završio.”
Iz iste koverte izvukao je knjižicu. Nije bila domaća. Bila je to štedna knjižica jedne nemačke banke.
“Tvoj otac je, Sanja, pre petnaest godina prodao onih deset hektara šume na planini. Ti to nisi znala. Mislila si da je šuma bezvredna. Taj novac je oročio. Sa kamatom, na ovom računu danas ima tačno 84.000 evra.”
Sanja je zanemela. Oči su joj se raširile. 84.000 evra. To je rešavalo sve njene kredite, novi stan, auto. Osmeh joj se polako vraćao na lice. “Pa… to je tatina ušteđevina? To se deli na pola, jel da? Ili… pošto je Dejan dobio kuću, red je da ovo pripadne meni?”
Advokat je uzdahnuo. Uzeo je onu malu drvenu kutijicu.
“Uz knjižicu je priloženo i pismo. Slušajte dobro.”
“Deco moja. Ovaj novac od šume čuvao sam za crne dane, ili da vam pomognem da započnete život. Ali život me je naučio da se bogatstvo ne meri evrima, nego čašama vode koje ti neko doda kad ne možeš sam da ustaneš.”
Petar je zastao, pa nastavio, dok je Sanja bledela.
“Dejan je ostao. Dejan je brisao moje suze i fekalije. Dejan nije imao ‘svoj život’ jer je njegov život bio moje preživljavanje. Zato kuću i sav novac sa računa, svih 84.000 evra, ostavljam Dejanu.”
Sanja je zinula da protestuje, ali Petar je podigao ruku.
“A tebi, ćerko moja Sanja… Tebi ostavljam sadržaj ove drvene kutije. To je tačno ona vrednost koju si ti meni dala kada mi je bilo najteže.”
Petar je otvorio kutijicu.
Unutra, na crvenom plišu, nije bio prsten. Nije bilo zlato.
Bila je jedna zgužvana novčanica od 50 evra. Ona ista koju je poslala za sahranu.
“Ovo je tvoje, Sanja,” rekao je advokat, pružajući joj kutiju. “Otac je rekao da ti vratim kusur. Rekao je da za sahranu nije trebalo ništa, jer ga je Dejan sahranio pošteno, od pozajmice koju će vratiti ovim novcem.”
Sanja je gledala u tih 50 evra. Ruke su joj se tresle. Telefon, onaj najnoviji model, iskliznuo joj je iz ruke i pao na beton, razbivši se u paramparčad. Ali ona to nije ni primetila. Gledala je u Dejana.
Dejan je plakao. Ne zbog para. Plakao je jer je shvatio da je otac sve video i sve znao.
Sanja je uzela svoju torbu i istrčala iz podruma, uz stepenice, u kišni dan, bežeći od istine koju nikakav “Audi” nije mogao da pretekne. Dejan je ostao u tišini, bogat novcem koji nije tražio, i miran u duši koju nije prodao.