Blog

Kuća bake Dare stajala je tik uz potok koji je leti bio tih i bistar, a zimi bučan i nemiran, kao da i sam zna koliko je ta zemlja videla suza i rada. Zidovi su bili ispucali, krov zakrpljen starim crepom, ali svaki kamen u temeljima nosio je uspomenu na njenog pokojnog muža, na detinjstvo … Read more

Kuća na kraju sela bila je poslednja pre nego što put skrene ka šumi i izgubi se među borovima, a zimi je delovala još usamljenije, kao da je svet odlučio da je zaboravi pod snegom koji se taložio na prozorskim daskama i crepu koji je prokišnjavao već godinama. Kad bi pala noć, tama bi u … Read more

Sneg je te zime pao ranije nego inače, zatrpao je put do škole i pokrio krov njihove male kuće na kraju sela kao da pokušava da sakrije koliko je stara i oronula. U kuhinji je mirisalo na vlažna drva koja nisu htela da gore kako treba, a peć je škrgutala kao da i sama oseća … Read more

Na samom kraju sela, tamo gde se asfalt pretvara u prašinu, a poslednja kuća gleda u šumu kao da joj je jedini komšija vetar, živela je baka Milena. Kuća je bila stara, sa oronulim crepom i kapijom koja je škripala svaki put kada bi je otvorila, ali u dvorištu je uvek mirisalo na tek isečenu … Read more

Ilija je svako jutro izlazio na istu onu drvenu klupu ispred doma za stare, bez obzira na to da li je padao sneg, sipila kiša ili pržilo julsko sunce, jer je tvrdoglavo verovao da čovek koji sedi unutra i čeka — prestaje da bude živ pre nego što ga sahrane. Klupa je bila klimava, ofucana, … Read more

Milica i Stefan nisu bili par koji se stalno svađao, niti su imali dramatične prekide kakve ljudi vole da prepričavaju. Njihova ljubav je bila tiha, stabilna, izgrađena kroz godine zajedničkih šetnji, planova i sitnih navika koje su postale dio svakodnevice. Upravo zato je i pukla na način koji niko nije očekivao — bez velike izdaje, … Read more

Ana i Luka su odrasli u istim ulicama, pod istim lipama koje su svake godine mirisale isto, kao da vrijeme u tom malom gradu nikada ne žuri. Njihova ljubav nije počela dramatično, već tiho, u školskom dvorištu, kroz pogled koji je trajao duže nego što je trebao i osmijeh koji je postao navika. Luka je … Read more

Dragomir je bio čovjek čije su riječi u kući imale težinu zakona, jer je cijeli život proveo pod otvorenim nebom, boreći se sa sušom, kišom i godinama koje su polako savijale njegova leđa, ali nikada njegov ponos. Vjerovao je da se vrijednost sina mjeri po tome koliko rano ustaje, koliko brazdi ostavi iza sebe i … Read more

Radosav je cijeli život ustajao prije zore, dok je magla još ležala nad poljima kao tanko ćebe koje skriva zemlju od pogleda. Njegove ruke bile su grube od motike i uzda, a leđa savijena od godina rada, ali nikada se nije žalio, jer je vjerovao da je zemlja jedino što čovjeku ostaje kada sve drugo … Read more

Nikola je godinama nosio u sebi rečenice koje mu je otac Miroslav izgovorio jedne večeri u naletu bijesa, rečenice koje su mu tada zvučale kao presuda, a ne kao očinska briga. Miroslav je bio čovjek naviknut da se emocije pokazuju kroz strogoću, kroz kritiku i kroz tišinu koja je često govorila više nego riječi. Nikola … Read more