Blog

Te noći je kiša padala sitno, ali uporno, onako kako pada kad grad već utihne i samo rijetki prozori ostanu osvijetljeni. Vraćao sam se s posla kasno, bez volje da upalim svjetlo u stanu koji me dočekuje tišinom. Navikao sam na tu tišinu, ali ona nikada ne postane lakša. Dok sam prolazio pored kontejnera iza … Read more

Svako jutro nosim ruže na pijacu u staroj pletenoj korpi koju sam nekada dijelila sa mužem. On je volio crvene, ja bijele, i godinama smo ih sadili zajedno iza kuće. Otkako njega nema, ruže su mi ostale jedini razgovor koji vodim bez riječi. Kad ih režem u zoru, uvijek mu kažem: „Evo, Milane, još jedna … Read more

Svako jutro ustajem prije nego što se razdani, dok je grad još u polusnu, a hladan vazduh pecka obraze. U bašti iza kuće berem ruže, nevene i malo ljubičaste lavande, pažljivo kao da berem uspomene, a ne cvijeće. Zemlja mi ostaje pod noktima, ali meni to ne smeta – to je jedino bogatstvo koje imam. … Read more

Ljeto u malinjaku ima svoj ritam – rano ustajanje, crvene ruke do podneva i sunce koje te nauči koliko možeš da izdržiš. Došao sam početkom juna sa jednom namjerom: da do kraja sezone skupim dovoljno novca za prsten. Nisam htio kredit, nisam htio pozajmicu. Htio sam da ga platim znojem. Ivana je govorila da joj … Read more

Sunce u malinjaku ne peče – ono udara. U šest ujutro već ti znoj klizi niz leđa, a redovi malina djeluju beskonačno, kao da ćeš do večeri obrati samo isti žbun. Došao sam iz grada početkom jula, sa jednom torbom i jasnim ciljem: da zaradim dovoljno za majčinu operaciju. Doktori su rekli da nije hitno, … Read more

Snijeg je padao sitno i uporno te večeri, onako kako pada kad grad već zaspi, a ulice postanu tihe i hladne. Vraćao sam se s posla umoran, bez volje da ikome objašnjavam zašto mi kuća već mjesecima djeluje prazno, iako nas je dvoje unutra. Sara je od majčine smrti postala tiša nego što jedno dijete … Read more

Nisam otišao u azil jer sam bio heroj. Otišao sam jer mi je kuća bila previše tiha. Nakon razvoda, zidovi su odjednom počeli da odzvanjaju, a televizor više nije mogao da nadglasa misli koje su dolazile noću. Prijatelji su govorili da mi treba društvo, da čovjek ne može sam kroz sve. Nisam im vjerovao. Ali … Read more

Pijaca je mirisala na svježe meso, zelje i proljećnu vlagu. Stajao sam ispred tezge sa suhomesnatim proizvodima, gledao kobasice koje vise kao nekada u mojoj radnji, i osjetio kako mi se u grudima steže nešto što nema veze sa godinama. Ruke su mi bile ispucale, kaput star, a cipele već dugo ne pamte nove đonove. … Read more

Subotom je pijaca uvijek najglasnija. Ljudi se guraju kao da će nestati paradajza, nadvikuju se oko cijene luka, kese šušte, a prodavci viču da je roba domaća i svježa kao da od toga zavisi nečiji život. Ja idem polako, oprezno, sa starom platnenom torbom pod rukom, istom onom koju sam nosio dok je moja Milena … Read more

Prase se okretalo ravnomjerno iznad žara, mast je kapala i cvrčala, a dim se uvijao oko šljive u našem dvorištu. U Srbiji se takvi dani pamte – dugački stolovi, bijeli stolnjaci, domaća rakija i rodbina koja se smije glasnije nego inače. Povod je bio očev rođendan i njegov povratak iz grada, gdje je, kako je … Read more