Ana je živela po pravilima. Njen mali, iznajmljeni stan bio je uredan, njeni računi su bili plaćeni na vreme, a njena ušteđevina je rasla, sporo ali sigurno. Radila je duple smene kao medicinska sestra, štedeći za učešće za stan, za komadić svog neba. Njen brat Marko bio je njena sušta suprotnost. Živeo je za danas, šarmantan i neodgovoran, uvek u nekom dugu, uvek sa nekom “genijalnom” idejom koja bi propala.
Nije ga videla tri meseca, otkad je poslednji put odbila da mu pozajmi novac. A onda joj je, u sred noći, pozvonio na vrata. Nije to bio onaj nasmejani Marko. Pred njom je stajao slomljen čovek. Oči su mu bile crvene i natečene, nije se obrijao danima, a mirisao je na strah.
“Ana, molim te,” promucao je, pre nego što se srušio na kolena u hodniku. “Molim te, spasi me.”
Ani se srce steglo. “Šta je bilo, Marko? Opet kocka? Opet zelenaši?” Uhvatio ju je strah da su mu pretili, da će joj nauditi.
“Ne, ne,” jecao je. “Gore. Mnogo gore.” Podigao je pogled, a bol u njegovim očima bio je stvaran, dubok. “Jana… moja mala Jana… bolesna je. Retka bolest, u Nemačkoj postoji lekar… treba joj operacija. Odmah.”
Ani je stao dah. Njena bratanica, devojčica od šest godina. “Kako? Kada?”
“Saznali smo pre nedelju dana. Odbili su nas za osiguranje, kažu da je eksperimentalno. Treba mi novac, Ana. Treba mi večeras, da uplatim depozit, inače je gubimo. Kunem ti se, vrištao sam, molio sam… ti si mi poslednja nada.”
Gledala je u brata koji se tresao. Znala je njegovu prošlost. Znala je da je lažov. Ali šta ako ovaj put ne laže? Može li da rizikuje život svoje bratanice? Nije mogla.
Bez reči, obukla je kaput, otišla do bankomata i podigla sve. Svu svoju ušteđevinu. Novac za stan. Celu svoju budućnost. Vratila se u stan. Marko je i dalje bio na podu. Drhtavom rukom, pružila mu je debelu kovertu.
“Marko,” rekla je, glasom koji se lomio. “Ovo je sve što imam. Kunem ti se životom, ako si me slagao za ovo…”
“Nisam, Anči, kunem se!” plakao je, grabeći kovertu i ljubeći joj ruke. “Spasila si je! Spasila si nam život! Vratiću ti, svaki dinar, obećavam!” Istrčao je iz stana, vičući “Hvala ti!”, i nestao u noći.
Ana nije spavala. Sedela je u mraku, osećajući i olakšanje i užasan strah. Ujutru, osećala se prazno, ali mirno. Učinila je pravu stvar. Krenula je u pekaru, da kupi hleb. Prolazila je pored blještavih izloga, kada ga je videla.
Stajao je na drugoj strani ulice. Izgledao je sveže, obrijan, u novoj košulji. Smejao se. A onda je, na njene oči, laganim korakom ušao pravo u grandiozni, stakleni ulaz “Grand Kazina”.
Anin svet se nije srušio. Smrznuo se. Stajala je na pločniku, nesposobna da se pomeri, dok joj je koverta sa njenim životom nestajala iza blještavih vrata. Hladna, mirna odlučnost ju je obuzela. Prešla je ulicu, gurnula teška staklena vrata i ušla u leglo greha, mirišući na hleb i jutarnju kafu.
Unutrašnjost je bila tamna, uprkos jutru. Zvuk slot aparata i tihi žamor ljudi koji su već gubili. Prošla je pored obezbeđenja kao duh, tražeći ga. Našla ga je u dnu sale, u separeu za visoke uloge, za stolom za poker.
Nije bio sam. Smejao se. Ispred njega je bila gomila čipova. A pored njega, sedela je plavuša u tesnoj crvenoj haljini, i mazno mu je dodirnula ruku. Nije bilo bolesne Jane. Nije bilo Nemačke. Bila je samo laž.
“Marko.”
Izgovorila je to tiho, ali je zvuk presekao žamor. Muzika je stala. Krupije je podigao pogled. Marko se okrenuo, a osmeh mu se zaledio na licu. Video ju je. “Ana? Šta… šta ti radiš ovde?”
“Došla sam po svoj novac,” rekla je, glasom mirnim i opasnim.
Marko je skočio, obarajući stolicu. “Ana, nije tako kako izgleda! Mogu da objasnim!”
“Šta da objasniš?” viknula je, a njena kontrola je konačno pukla. “Da ti ćerka nije bolesna? Da Nemačka ne postoji? Ili da si mi uzeo svu ušteđevinu, sav moj život, da bi mogao da kockaš sa ovom… ovom!”
“Pazi kako pričaš, mala!” rekla je plavuša, ustajući.
“Gospođo, molim vas, smirite se,” prišlo joj je obezbeđenje.
“Neću da se smirim!” vrištala je Ana, a suze su joj sada tekle, suze besa i poniženja. “Dao sam ti sve što imam! Sve! Za lečenje! A ti si ovde! Ti si ovde i bacaš moj život u rupu!”
Marko je stajao, bled kao krpa. Nije mogao da je pogleda. Gledao je u čipove na stolu. “Trebalo mi je… trebalo mi je još, Ana,” prošaputao je.
“Šta?”
“Jana jeste bolesna,” rekao je, a glas mu se slomio. “Bolesna je. Ali lagao sam te. Nije bilo za depozit. Nije bilo ni blizu dovoljno. Mislio sam… mislio sam da mogu da dupliram. Da ovde stvorim čudo. Jedan dobitak, Ana. Samo jedan…”
Obezbeđenje ju je uhvatilo za ruku. “Gospođo, morate da krenete.”
Ali Ana je gledala u svog brata. U slomljenog, jadnog kockara. Nije lagao za bolest. Lagao je za spas. I izabrao je najgori mogući put, povlačeći i nju sa sobom na dno.
“Pustite me,” rekla je tiho obezbeđenju. Otresla je njihove ruke. Prišla je stolu, uzela ono malo čipova što je ostalo ispred Marka i bacila ih na pod. “Gotovo je.”
Okrenula se ka krupijeu. “Ovaj novac,” pokazala je na gomilu, “bio je za lečenje deteta. Sada je vaš. Nadam se da ćete lepo spavati.”
Izašla je iz kazina na jutarnje sunce, osećajući se prazno. Više nije imala ništa. Ni ušteđevinu, ni brata, ni nadu. Brat je molio sestru za novac da spasi bolesnu ćerku. A ona, u svojoj naivnosti, nije shvatila da je dala novac čoveku koji je bio bolesniji od deteta.