Dan pred Kurban-bajram, mahala je mirisala na pečene somune, zaljevenu baklavu i užurbanost. U maloj, trošnoj kući na kraju ulice živio je Meho sa svojom porodicom. Meho je radio kao nadničar, težački posao od jutra do mraka, ali je bio čovjek vedrog duha i čvrste vjere. Cijelu godinu je odvajao marku po marku, odričući se svega, samo da bi ispunio svoju vjersku dužnost – da zakolje kurban.
Tog jutra, Meho je doveo kući svog kurbana. Bilo je to malo, neugledno janje, tankih nogu i ne baš guste vune. Ali za Mehu, ono je bilo najljepše, jer je bilo kupljeno poštenim znojem. Dok ga je vezao za ogradu u avliji, preko puta ulice, sa balkona svoje trospratne kuće, sve je posmatrao gazda Suljo.
Suljo je bio najbogatiji čovjek u mahali, vlasnik nekoliko firmi, ali poznat po teškoj ruci kad treba dati sirotinji. U njegovom dvorištu već je bio svezan ogroman bik, grdosija od pet stotina kila, kojeg su došli da vide ljudi iz susjednih sela. Suljo je sišao do ograde, gladeći svoj veliki stomak, i podrugljivo dobacio Mehi: “E moj Meho, šta ti je to? Jel’ to kurban ili si mačku doveo? Pa to nema ni deset kila mesa kad se očisti. Gledaj šta je životinja kod mene, pola tone žive vage! Napuniću tri zamrzivača, ima da jedemo do idućeg Bajrama!”
Meho je pomilovao janje po glavi i mirno odgovorio: “Moj Suljo, kurban se ne mjeri na vagi, nego na srcu. Allah ne gleda u meso i krv, nego u bogobojaznost našu. Ovo je od mene i moje porodice, halal (pošteno) sto posto. A ti vidi šta ćeš sa tolikim mesom.” Suljo je samo odmahnuo rukom i vratio se u svoju vilu, smijući se siromašnom komšiji.
Svanulo je bajramsko jutro. Nakon namaza u džamiji, obavljeno je klanje kurbana. Meho je svoje malo janje sredio brzo. Odmah je, kako vjera nalaže, podijelio meso na tri dijela. Jednu trećinu je ostavio sebi za bajramski ručak, a dvije trećine je odmah spakovao u kese i podijelio siromašnim komšijama koji nisu mogli priuštiti meso. Do podneva, Mehina kuća je mirisala na pečeno meso, a njegova duša je bila puna jer je znao da danas niko u njegovoj blizini nije gladan.
Preko puta, kod Sulje, bila je druga priča. Mesari su se mučili sa ogromnim bikom cijeli dan. Suljo je nervozno nadgledao, pazeći da mu ne ukradu ni gram. Nije dao nikome ništa. “Što bih ja dijelio? Ja sam ovo platio,” govorio je. Do kasno u noć, Suljo i njegovi sinovi su vukli ogromne komade mesa u podrum, gdje su zujala tri velika, industrijska zamrzivača, puna do vrha.
A onda, pred samu jaciju (noćnu molitvu), nebo se smračilo. Počela je strašna oluja, kakvu Sarajevo nije pamtilo godinama. Grmljavina je parala nebo, a vjetar je lomio grane. Odjednom, strahovit udar groma pogodio je glavnu trafostanicu u naselju. U sekundi, cijela mahala je utonula u mrkli mrak. Struje je nestalo.
Prvih sat vremena bez struje Suljo nije brinuo. “Doći će,” govorio je, paleći svijeće u svom velikom salonu. Ali sati su prolazili, a mrak je postajao sve gušći. Oluja je pokidala dalekovode u cijelom kantonu. Prošla je noć, svanuo je drugi dan Bajrama, a struje i dalje nije bilo. Temperatura je bila ljetna, sparina je pritiskala grad.
U Suljinom podrumu, u onim ogromnim zamrzivačima, led je počeo da popušta. Tone mesa, onog silnog bika kojeg nije htio podijeliti, počele su da se otapaju. Suljo je panično zvao električare, nudio pare, psovao državu, ali niko nije mogao pomoći – kvar je bio generalni. Do trećeg dana, iz podruma bogate kuće počeo je da se širi nesnosan smrad. Smrad truleži i pohlepe.
Meho je sjedio u svojoj avliji i pio kahvu. On nije imao tih briga. Njegovo “mršavo janje” je već bilo pojedeno i podijeljeno. Njegov zamrzivač je bio prazan, ali mu je duša bila mirna. Gledao je preko puta kako Suljo i njegovi sinovi, sa maskama na licu i suzama u očima, iznose pune crne vreće iz podruma. Bacali su meso. Bacali su stotine kila prvoklasne govedine koja se usmrdila jer nije našla put do sirotinjskih stolova, već je bila zarobljena u ledu.
Suljo je stajao pored kontejnera, slomljen. Gledao je kako komunalci odvoze njegov imetak. Sjetio se Mehinog janjeta. Sjetio se kako mu se smijao. Sad, onaj ko je imao najviše, nije imao ništa. Ni grama mesa za bajramski ručak. Kuća mu je smrdila toliko da u nju nije moglo da se uđe.
Te večeri, dok je Suljo sjedio na stepenicama svoje vile, gladan i ponižen, začuo je škripu svoje kapije. Podigao je glavu. Na vratima je stajao Meho. U rukama je nosio veliku tepsiju, prekrivenu krpom iz koje se pušila vruća pita.
“Šta hoćeš, Meho? Da mi se naslađuješ?” upitao je Suljo tiho, ne gledajući ga u oči. Meho je prišao, spustio tepsiju na mermerni sto i otkrio je. Bila je to maslenica sa komadićima mesa – onog mesa koje je Meho sačuvao od svog malog kurbana. “Nisam došao da se naslađujem, komšija,” rekao je Meho blago. “Došao sam da te pozovem na večeru. Kod mene struje nema kao ni kod tebe, ali ima pite i ima bujruma. Grijeh je da u Bajramu komšija bude gladan, pa makar bio i car.”
Suljo je pogledao u pitu, pa u Mehu. Krupna suza mu je kliznula niz obraz i pala na njegove skupe cipele. Shvatio je tada gorku istinu – Meho je sa svojim janjetom nahranio pola mahale i sačuvao obraz, a on sa svojim bikom nije nahranio nikoga, pa ni sebe. “Halali mi, Meho,” prošaptao je bogataš, lomeći komad pite drhtavom rukom. “Mislio sam da je kurban u kilogramima, a sad vidim da je u onome što daš drugome.”
Od tog Bajrama, Suljo se promijenio. Nikada više nije zaključao kapiju, a kažu da sada onaj ko prođe njegovom ulicom ne može otići, a da ne dobije punu kesu, jer je Suljo naučio da se samo ono što se da – nikad ne pokvari.