Zaglušujuća buka stare miješalice za beton odzvanjala je od ranog jutra kroz uski seoski sokak, tjerajući ptice sa grana i mir iz duša. Sivi, teški cement razlijevao se preko svježih blokova, polako ali sigurno dižući nepremostivu granicu između dva dvorišta. Sa jedne strane, na svježe pokošenom engleskom travnjaku, stajao je Radovan. U rukama je vrtio ključeve novog džipa, sa tompusom u zubima, nadgledajući radnike dok podižu njegovu novu tvrđavu. Zid je već prelazio dva metra i nije pokazivao namjeru da stane.
Sa druge strane te rastuće betonske grdosije nalazilo se malo, skromno dvorište Ilije i njegove troje djece. Ilijina kuća je bila stara, sa krovom koji se blago nakrivio od godina i teških zima, ali ono što je držalo tu porodicu u životu bila je bašta. Uredno posađeni redovi paradajza, paprike i luka bili su njihov jedini izvor prihoda. Svako jutro, Ilija je prije svitanja na koljenima plijevio korov, moleći se za sunce koje će njegovim biljkama dati život.
Ali tog jutra, sunce nije stiglo do Ilijine bašte. Ogromna, hladna sjenka Radovanovog zida pala je pravo preko zelenih sadnica, gutajući svjetlost i toplotu.
Ilija je izašao iz kuće, brišući znojave ruke o stare radničke pantalone. Polako, sa skinutim kačketom koji je nervozno gužvao u šakama, prišao je nedovršenom zidu.
„Komšija Radovane… domaćine…“ počeo je Ilija tiho, prebacujući težinu sa noge na nogu. „Vidim, zidaš veliku ogradu. Nek je sa srećom. Ali, kume, prešlo je dva metra, sjenka mi je potpuno prekrila baštu. Ako ga digneš na tri metra kako su radnici razvukli konac, pobićeš mi sav rasad. Od ovoga mi djeca jedu, Radovane. Preklinjem te, spusti ga makar za pola metra, ostaćemo gladni na zimu.“
Radovan je polako prišao zidu s druge strane. Izbacio je gust dim tompusa pravo Iliji u lice i prezrivo se nasmijao.
„Slušaj ti mene, sirotinjo,“ prosiktao je Radovan, a lice mu se iskrivilo od arogancije. „Ovo je moja zemlja i na njoj mogu da zidam i kineski zid ako mi se ćefne! Zidam ga baš zato da vas više ne gledam. Smeta mi vaš miris, smeta mi tvoja prljava bašta, smeta mi tvoja kuća koja kvari ugled mom imanju! Idi kupi djeci hranu u prodavnici kao sav normalan svijet, a moju ogradu ostavi na miru. Majstore, diži još metar! Neću sunce da im vidim!“
Ilija je spustio glavu. Nije izgovorio više ni riječ. Vratio se u svoju zamračenu baštu, sjeo na drvenu klupicu i zaplakao, gledajući kako mu pred očima, blok po blok, betonska zmija krade život.
Prošlo je mjesec dana. Zid od puna tri metra stajao je kao sivi spomenik ljudskoj zlobi. Ilijine biljke su počele da žute i venu, bez ijednog zraka sunca. Radovan se šepurio po selu, hvaleći se kako je „ogradio sirotinju“. Ali, da bi uštedio, tjerao je radnike da zidaju brzo, bez prave armature i dubokog temelja.
Krajem novembra, selo je pogodila stravična jesenja oluja. Vjetar je lomio grane i skidao crijepove sa krovova. Radovan, zabrinut za svoju investiciju, izašao je u dvorište usred najvećeg pljuska. Stao je tik uz taj svoj ogromni, hladni zid, ponosno ga dodirujući rukama, uvjeren da ga ništa ne može srušiti.
Međutim, zemlja ispod plitkog temelja, natopljena višednevnim kišama, počela je da popušta. Udari vjetra postajali su sve jači.
Odjednom, zaglušujući prasak nadjačao je zavijanje oluje. Betonski blokovi u sredini zida su zlokobno zapucali. Radovan je podigao pogled, ali bilo je prekasno. Sila prirode je pokazala svoje zube. Više od dvije tone teškog, sivog betona, zajedno sa malterom i ciglama, obrušilo se stravičnom brzinom pravo na njega…
Radovanov stravičan vrisak prekinuo je zavijanje vjetra samo na sekundu, prije nego što ga je poklopila grmljavina i tupi, jezivi udarac betonskih blokova o blatnjavu zemlju. Oblak sive prašine i kiše podigao se iznad srušenog zida. Polovina te masivne ograde ležala je u ruševinama, zatrpavajući Radovana gotovo u potpunosti. Samo su mu glava i jedna ruka virile ispod teške hrpe betona i maltera.
Njegova žena, koja je scenu gledala sa terase sigurne, suhe kuće, počela je histerično da vrišti, ali od straha nije smjela ni da zakorači u dvorište u kojem je oluja lomila sve pred sobom. Komšije, koje su istrčale na prozore probuđene treskom, samo su u šoku posmatrale prizor. Niko se nije usudio da priđe. Svi su znali kakav je čovjek Radovan bio.
Ilija je, u svojoj trošnoj kući s druge strane sada srušenog zida, grlio svoju uplašenu djecu dok je krov prokišnjavao. Kada je začuo rušenje, instinktivno je izletio napolje na kišu, bez jakne, u starim gumenim čizmama. Preskočio je preko onoga što je ostalo od zida, gazio preko polomljenih blokova, i ugledao Radovana.
Lice bogatog komšije bilo je modro od bola i panike. Krv mu se slivala niz čelo, a grudni koš mu je bio opasno pritisnut teškim komadom betona. Kašljao je prašinu i vodu.
„Pomozi… Ilija… gušim se…“ krkljao je Radovan, a u očima mu više nije bilo onog prezira i ponosa. Bio je to pogled čovjeka koji gleda smrti u oči, na koljenima pred onim kog je do juče gazio.
Ilija nije oklijevao ni sekunde. Nije razmišljao o uvelom paradajzu, o gladnoj djeci, o uvredama i bačenom dimu u lice. Njegove žuljevite ruke, one iste ruke koje su decenijama kopale zemlju, zgrabile su prvi, najveći betonski blok koji je pritiskao Radovanove grudi.
Mišići su mu se zategli do pucanja, vene na vratu su iskočile dok je kiša nemilosrdno tukla po njemu. S nadljudskom snagom, urlajući iz sveg glasa, Ilija je odvalio teški komad zida i bacio ga u stranu.
„Drži se, Radovane! Ne daj se, komšija!“ vikao je Ilija, kopajući golim, krvavim prstima po ruševinama, odvajajući ciglu po ciglu, ne mareći što mu oštri rubovi sijeku dlanove. Njegovi nokti su pucali, ali on nije stajao dok nije potpuno oslobodio Radovanove noge.
Kada je konačno uspio da ga izvuče, Radovan je bio u polusvijesti. Ilija ga je prebacio preko svog mokrog ramena, vukući ga kroz blato i kišu, sve do praga Radovanove luksuzne kuće.
Hitna pomoć je stigla petnaest minuta kasnije. Radovan je imao prelomljenu nogu i tri rebra, ali bio je živ. Dok su ga ljekari unosili u sanitet, otvorio je oči. Kroz zavjesu od kiše, vidio je Iliju. Stajao je u svom dvorištu, mokar do kože, sa krvavim rukama zavijenim u staru krpu, gledajući u baštu koju su sada, prvi put nakon mjesec dana, obasjavali prvi zraci sunca koji su se probijali kroz oblake. Zida više nije bilo.
Sutradan ujutru, ispred Ilijine trošne kuće zaustavio se kamion. Radnici su iznosili džakove najboljeg đubriva, stotine novih sadnica, i gajbe hrane. Iz sanitetskog vozila, sa gipsom na nozi, izašao je Radovan. Oslanjajući se na štake, polako je prišao Ilijinoj ogradi.
Skinuo je svoj skupi kačket, spustio glavu i pred cijelim selom tiho izgovorio: „Oprosti mi, komšija. Zidao sam zid da tebi zaklonim sunce, a zamalo sam zatrpao sopstveni život. Tvoje krvave ruke su srušile moj ponos, Ilija. Od danas, ovo imanje je i tvoje, a onaj zid se više nikad uzidati neće.“