Stevanova vila bila je najosvetljenija u ulici. Bio je Sveti Nikola, krsna slava koju je Stevan slavio ne toliko zbog sveca, koliko da pokaže gradu koliko je moćan. Ispred kuće bio je parkiran red limuzina i džipova. Unutra, za stolom od mahagonija, sedela je gradska elita – političari, direktori, ljudi u skupim odelima. Sveća je gorela, ali atmosfera nije bila duhovna, već poslovna.
U sred zdravice, začulo se zvono na kapiji.
Stevan je izašao, iznerviran što ga prekidaju. Kada je otvorio tešku kovanu kapiju, ostao je u šoku.
Ispred njega je stajao Jovo. Njegov kum. Čovek koji ga je krstio, koji mu je bio venčani kum kad Stevan nije imao ni dinara. Ali Jovo sada nije izgledao kao kum. Izgledao je kao prosjak. Nosio je stari, vojnički kaput koji je pamtio bolje dane, iscepan na laktovima. Cipele su mu bile blatnjave, a u rukama je držao jedan mali, u krpu zamotan zavežljaj.
“Srećna slava, kume,” rekao je Jovo tiho, skidajući kapu. “Nek je živa i zdrava porodica…”
Stevan je pogledao levo-desno, u panici da ga neko od “bitnih” gostiju ne vidi sa ovakvim čovekom.
“Jesi li ti lud, Jovo?!”, prosiktao je Stevan, gurajući ga unazad na ulicu. “Šta radiš ovde u tim dronjcima? Hoćeš da mi rasteraš goste? Unutra su gradonačelnik i sudija! Smrdiš na rakiju i vlagu!”
“Kume, samo sam hteo da prelomimo kolač… Red je…”, Jovo je pokušao da zakorači napred. “Nisam imao za odelo, znaš da mi je kuća izgorela prošle zime…”
“Ma kakav red! Red je da se ne pojavljuješ ovakav!”, Stevan je bio crven od besa. “Evo ti pedeset evra i gubi se! Idi kupi sebi da jedeš negde daleko odavde. Ne prilazi mi kući dok se ne upristojiš!”
Bacio je novčanicu Jovu u blato pred noge.
Jovo je gledao u novčanicu, pa u Stevana. Nije se sagao da je uzme. U očima starog kuma ugasila se i poslednja iskra radosti.
“Ne trebaju meni pare, kume,” rekao je glasom koji je ledio krv. “Trebale su mi samo topla reč i parče slavskog kolača. Ali vidim da je tebi kolač preseo od para.”
Jovo je polako spustio onaj mali zavežljaj na stub kapije.
“Ovo je za tebe. Čuvao sam pedeset godina. Nek ti je srećno.”
Okrenuo se i otišao u mrak, ne okrećući se. Stevan je besno zalupio kapiju, ostavivši zavežljaj napolju. “Budala matora,” promrmljao je i vratio se gostima, popravljajući kravatu i osmeh.
Zabava je trajala do zore. Kada su se gosti razišli, a kuća utihnula, Stevan je izašao da zaključa kapiju. Video je da onaj zavežljaj još uvek stoji na stubu, prekriven inje.
Iz radoznalosti, ili možda nekog čudnog nemira, uzeo ga je. Bila je to stara, karirana krpa, vezana u čvor. Odvezao je čvor tu, pod svetlom ulične lampe.
Unutra nije bilo hrane. Nije bilo ni pića.
Unutra je bila jedna stara, požutela fotografija i hrpa papira.
Stevan je pod svetlom ulične lampe, dok mu je para izlazila iz usta od hladnoće, gledao u tu staru fotografiju. Bila je crno-bela. Na njoj je bio mladi Jovo, nasmejan, kako drži malog dečaka u naručju ispred crkve. Taj dečak je bio Stevan. Na poleđini slike pisalo je: “Kum nije dugme. Kum je druga otac.”
Ali papiri… papiri su bili ono što je Stevanu zaustavilo srce.
Bili su to ugovori o prodaji. Stari trideset godina. “Prodaja njive i šume – Jovo Petrović.” “Uplata za školarinu i prvu firmu – Primalac: Stevan Marković.”
Ispod svega toga, na komadu papira izvađenom iz dečije sveske, drhtavim rukama je bilo napisano:
“Kume Stevane. Nije meni kuća izgorela slučajno. Izgorela je jer nisam imao para da popravim dimnjak, jer sam sve što sam ikad imao dao tebi kad je tvoj otac umro, da ne budeš gladan i da postaneš ovo što si danas. Nikad ti nisam tražio da vratiš. Nisam došao večeras da prosim. Došao sam da te vidim, jer doktori kažu da mi je ovo zadnja zima. Hteo sam da se pozdravim. Ali nema veze. Odelo možda čini gospodina, ali ne čini čoveka. Nek ti je srećna slava.”
Stevan je vrisnuo. Zvuk se odbio o hladne zidove njegove vile. Bacio je papire i potrčao u mrak, u onom istom smeru gde je Jovo otišao.
“Kume! Jovo! Čekaj!”, urlao je Stevan, dok su mu skupe cipele klizale po ledu.
Trčao je do kraja ulice, pa do parka. Na klupi, prekriven tankim slojem inja, sedeo je čovek u starom vojničkom kaputu. Glava mu je bila oborena na grudi, kao da spava.
Stevan je pao na kolena pred njim. Zgrabio ga je za ramena i protresao.
“Jovo! Probudi se! Idemo kući! Sedićeš u čelu stola! Jovo!”
Ali Jovo se nije pomerio. Njegovo telo je bilo hladno kao i ona novčanica od pedeset evra koju je Stevan bacio u blato. Srce starog kuma, koje je kucalo za druge celog života, prepuklo je od hladnoće i tuge, samo par stotina metara od kuće koju je on, svojom žrtvom, sagradio.
Stevan je zagrlio beživotno telo svog drugog oca i zaplakao glasnije nego ikad u životu. Te noći, najbogatiji čovek u gradu shvatio je da je zapravo najveći bednik. Imao je vilu, ali je izgubio dušu.