U selu Gornja Trešnjevica nikada se nije videlo slavlje kakvo se spremalo u dvorištu dede Ranka. Njegov sin jedinac, Goran, koji je pre dvadeset godina otišao u Kanadu i tamo postao veliki gazda, rešio je da ocu proslavi osamdeseti rođendan “kako dolikuje”. Danima su stizali kamioni iz grada. Donosili su bele šatore, satenske stolnjake, skupe aranžmane od cveća kakvo ne raste na ovim livadama. Stigao je i ketering – ovali puni pršute, sireva, pečenja, torti na tri sprata.
Ranko je sedeo na svom starom tremu, obrijan, u novom odelu koje mu je sin poslao poštom. Odelo mu je bilo malo veliko, ili se on smanjio od samoće, ko će ga znati. Gledao je te ljude kako trče, postavljaju ozvučenje, montiraju veliki video-bim (platno) nasred dvorišta. Komšije su se okupile, došli su i oni nepozvani, jer se pričalo da će biti “i ptičjeg mleka”. Svi su tapšali Ranka po ramenu: “Svaka čast, Ranko! Vidi šta ti je sin priredio! To je poštovanje! Ima da se priča deset godina o ovome!”
Ranko je samo klimao glavom i smeškao se, ali oči su mu stalno lutale ka kapiji. Čekao je crni mercedes. Čekao je da vidi Gorana. Ali Goran je rekao da ima “neodložne sastanke” i da ne može fizički da stigne, ali da će biti tu “virtuelno”. Zato je i postavljen taj veliki ekran. Ranku ta reč “virtuelno” nije značila ništa. Njemu je značio zagrljaj, miris sina, stisak ruke.
Muzika je počela, trubači su zasvirali, gosti su navalili na hranu i piće. Rakija je tekla potocima. Svi su jeli, pili, veselili se. Ranko je sedeo u vrhu stola, sam. Stolica pored njega, namenjena Goranu, bila je prazna. U stvari, nije bila prazna – na njoj je stajao laptop povezan sa onim velikim platnom.
U tačno zakazano vreme, platno je zasvetlelo. Pojavila se slika. Goran, u skupoj kancelariji u Torontu, u odelu, sa čašom viskija u ruci. Slika je bila kristalno jasna. Goran se nasmejao i mahnuo. “Srećan rođendan, tata! Pozdrav za sve goste! Je l’ valja pečenje? Je l’ hladno pivo? Samo nek se slavi, ništa ne sme da fali!” Grmeo je njegov glas preko zvučnika.
Selo je oduševljeno aplaudiralo ekranu. Gosti su dizali čaše ka platnu, nazdravljali pikselima. “Živ bio, Gorane! Svaka ti čast!” vikali su. Goran se smejao, pričao viceve, ali je stalno gledao u svoj sat i u neki papir na stolu ispred sebe. Ranko je ustao. Drhtavim rukama je uzeo čašu i prišao platnu. Stao je ispred te ogromne slike svog sina, mali i pogrbljen.
“Sine…” rekao je Ranko tiho, a glas mu je zadrhtao. “Hvala ti na svemu. Lepo je ovo. Ali, sine… kad ćeš doći? Prošlo je pet godina. Oči su mi oslabile, ruke mi trnu. Da te vidim dok još mogu.” U dvorištu je nastao tajac. Muzika je stala. Svi su gledali u starca koji priča sa zidom svetlosti.
Goranov lik na ekranu se blago zamrzao zbog lošeg interneta, a onda se ponovo pokrenuo. Nije čuo, ili nije želeo da čuje očev vapaj. Pogledao je na svoj zlatni sat i nasmejao se onim uvežbanim, poslovnim osmehom. “Tata, znaš kako je, biznis ne čeka! Čim završim ovaj projekat, eto mene. Možda dogodine! A sad uživajte, plaćeno je sve do zore! Moram da idem, imam drugu liniju. Srećan rođendan, stari! Voli te sin!”
Pre nego što je Ranko stigao da kaže još jednu reč, pre nego što je stigao da kaže da mu “dogodine” može biti kasno, ekran je pocrneo. Veza je prekinuta. Pojavio se samo logo aplikacije i tišina koja je nadjačala žamor gostiju. Goran je nestao jednim klikom, onako kako se gasi svetlo u sobi.
Ranko je ostao da stoji ispred crnog platna. Ruka mu je i dalje bila podignuta, kao da želi da pomiluje staklo. Gosti su nastavili da jedu, viljuške su zveckale, neko je viknuo muzici da svira “Đurđevdan”. Niko nije primetio da se slavljenik ne pomera. Niko nije video da se Ranko trese.
Polako, korakom teškim kao olovo, Ranko je prišao hladnom platnu. Raširio je ruke i zagrlio taj metalni okvir, prislonivši obraz na crnu, beživotnu površinu gde je do malopre bilo lice njegovog sina. Nije bilo topline. Nije bilo mirisa. Samo miris plastike i statičkog elektriciteta. Suze su mu klizile niz lice i ostavljale mokre tragove na ekranu.
“Džaba sve…” šaputao je Ranko u crnilo. “Džaba pečenje, džaba muzika. Ja sam gladan, sine. Gladan sam tebe.” Osećao se kao prosjak na kraljevskoj gozbi. Sve to bogatstvo oko njega – šatori, konobari, skupa pića – sve je to bila samo šarena laž koja je trebala da sakrije istinu: da je on samac u svojoj kući, zaboravljen i zamenjen novcem.
Kako je noć odmicala, gosti su polako odlazili, siti i pijani, noseći kese sa ostacima hrane, tapšući Ranka u prolazu, govoreći mu kako je srećan čovek. “Kakvog sina imaš, Ranko, blago tebi!” govorili su. Ranko je samo klimao glavom, ne progovarajući. Kada je i poslednji gost otišao, a muzičari spakovali instrumente, dvorište je ostalo pusto, pretrpano prljavim tanjirima i prevrnutim čašama.
Ranko nije ušao u kuću. Seo je na onu praznu stolicu gde je trebao da sedi Goran. Uzeo je parče torte koje se istopilo na suncu i gledao ga tupo. Zatim je pogledao u svoj telefon, staru “nokiju”, nadajući se da će bar poruka stići. Ništa. Samo tišina planine i svetlo video-bima koji je ostao uključen na “stand-by”, trepereći crvenom lampicom kao neko zlokobno oko.
Te noći, Ranko je zaspao za stolom u dvorištu, glave naslonjene na hladan ekran laptopa. Ujutru ga je našla komšinica. Nije se probudio. Srce mu je stalo, kažu doktori, od starosti. Ali selo zna bolje. Srce mu je stalo jer nije imalo koga da zagrli. Goran je došao na sahranu. Plakao je, naricao, podigao ocu najskuplji mermerni spomenik u kraju. Ali meštani su prolazili pored tog spomenika i šaputali: “Džaba mermer, kad je za života dobio samo piksele.”