Deda Lazar je bio najsiromašniji čovek u selu Donja Vrbava, ali je imao ponos koji se nije mogao kupiti i dva vola, Šaronju i Rudonju, koji su vredeli više od zlata. Ta dva diva od po osamsto kila bili su mirni kao jagnjad. Lazar ih je odgajio na cuclu, pričao s njima kao s ljudima i nikada, ama baš nikada, nije podigao bič na njih. Oni su orali njegovu posnu zemlju na samu reč. “Ajde, sinovi,” šapnuo bi Lazar, i oni bi povukli najdublju brazdu.
Ali nesreća je zakucala na Lazareva vrata prošle jeseni. Umrla mu je žena, njegova Stana. Da bi je sahranio kako dolikuje, sa popom i daćom, Lazar se zadužio kod Stanka, seoskog zelenaša i gazde koji je držao pola sela u šaci. Stanko je bio čovek bez vere i zakona, koji je čekao tuđu nesreću da bi se obogatio. Rok za vraćanje duga je istekao juče. Lazar novca nije imao.
Jutros, dok je sunce tek izlazilo, Stanko je banuo u Lazarevo dvorište sa dva svoja momka. Nosio je novi kožni bič u ruci i papir sa pečatom. “Vreme je isteklo, Lazare,” rekao je hladno, ne gledajući starca u oči. “Pare nemaš, kuća ti je šupa koja ništa ne vredi. Uzimam volove. To će pokriti dug i kamatu.”
Lazaru su se noge odsekle. Pao je na kolena pred Stanka, u blato. “Nemoj, Stanko, ko Boga te molim! Uzmi mi zemlju, uzmi mi dušu, al’ volove ne diraj. Oni su mi sve što imam. Oni su mi porodica. Kako ću bez njih proleće dočekati?” Stanko ga je samo gurnuo čizmom. “Sklanjaj se, matori. Biznis je biznis. Momci, odvezujte!”
Šaronja i Rudonja su osetili zlo. U štali su počeli da duvaju na nozdrve, da se uznemiravaju. Ali kad su videli Lazara na kolenima, ukopali su se. Stankovi momci su ušli sa debelim konopcima. Volovi se nisu branili, jer ih je Lazar naučio da veruju ljudima. Ali kad su ih izveli napolje i kad je Stanko zamahnuo bičem da ih požuri, Rudonja je muknuo duboko i tužno.
Lazar je ustao, suze su mu pravile brazde po prašnjavom licu. Prišao je volovima poslednji put. Zagrlio je Šaronjinu ogromnu glavu, pa Rudonjinu. Poljubio ih je u vlažne njuške. “Idite, sinovi moji,” jecao je starac. “Slušajte novog gazdu. Nemojte da vas tuku zbog mene. Oprostite vašem Lazaru što je nemoćan.”
Stanko se nasmejao. “Ajde, dosta te patetike! Vodite to na moju njivu u Dolove. Ima da oru dok ne crknu, zemlja je tvrda, a kasnimo.” Momci su povukli konopce. Volovi su krenuli, ali su se stalno okretali. Svaki korak im je bio težak kao olovo. Gledali su u svog Lazara koji je ostao sam na sredini pustog dvorišta, slomljen kao suva grana.
Lazar je gledao za njima sve dok nisu zamakli za brdo. Osećao je kako mu se srce cepa. Nije izgubio stoku, izgubio je prijatelje. Ali znao je jedno – Stanko misli da je kupio mašine za rad, ali ne zna da volovi imaju dušu. Sedeo je na pragu i čekao. Nije znao šta, ali znao je da ovo nije kraj.
Nešto oko podneva, selom se pronela vika. Neko je trčao uzbrdo ka Lazarevoj kući. Bio je to mali Perica, komšijin sin. “Deda Lazare! Deda Lazare!” vikalo je dete zadihano. “Brzo! Stanko će ti ubiti volove! Tuku ih, a oni neće da mrdnu! Leže u blatu i plaču! Pravim suzama plaču, deda!” Lazar je skočio kao oparen. Zaboravio je na godine, zaboravio na reumu. Zgrabio je svoj štap i potrčao ka Dolovima brže nego ikad u životu.
Kada je Lazar stigao u Dolove, prizor koji je zatekao zaledio mu je krv u žilama. Na sredini oranja, u dubokom blatu, ležali su Šaronja i Rudonja. Nisu stajali, ležali su na stomacima, podvijenih nogu, teški kao planine. Iznad njih je stajao Stanko, zajapuren, znojav, sa iskrivljenim licem od besa. Bič u njegovoj ruci fijukao je vazduhom i spuštao se na leđa životinja. Ali volovi nisu mrdali. Samo su trzali kožom na svaki udarac.
Lazar je prišao bliže i video ono što su i drugi seljaci gledali u neverici. Iz velikih, tamnih očiju Šaronje i Rudonje tekle su suze. Krupne, bistre suze slivale su se niz dlakave obraze i padale u crnu zemlju. Nisu mukali. Trpeli su bol u tišini, odbijajući da služe zlu. Stanko je urlao: “Ustajte, mrcine! Ustajte ili ću vas zaklati ovde!” Ponovo je zamahnuo bičem.
“Stani, krvoloče! Stani, ruka ti se osušila!” kriknuo je Lazar i bacio se pravo pred bič. Zagrlio je Šaronjin vrat, štiteći ga svojim starim, krhkim telom. Stanko je u poslednjem trenutku zaustavio ruku, ali je bič ipak zakačio Lazara po ramenu. Starac nije ni jauknuo. Samo je privio svoje lice uz mokru njušku vola i počeo da plače zajedno s njim. “Tu sam, sinovi. Tu je vaš Lazar. Ne bojte se.”
Na zvuk Lazarevog glasa, dogodilo se čudo. Rudonja je podigao glavu i liznuo starca po kosi. Šaronja je duboko uzdahnuo, kao da mu je pao kamen sa srca. Lazar je obrisao njihove suze svojim grubim dlanovima, pa se okrenuo prema Stanku. Oči su mu sevale kao munje. “Vidiš li, nesrećo, šta radiš? Misliš da se snaga kupuje parama? Oni su orali ovu zemlju deset godina, a nikad bič nisu osetili. Oni rade na ljubav, Stanko, a ne na strah. To ti tvoje pare nikad neće kupiti.”
Lazar je ustao. Stao je između volova, spustio im ruke na grebene i šapnuo samo jednu reč, tiho, onako kako im je uvek govorio: “Ajde.” Istog trena, kao jedan, dva gorostasa su se digla iz blata. Otresli su se, zategli lance i čekali komandu. Nije im trebao bič. Trebalo im je srce.
“Oraj!” rekao je Lazar mirno. Volovi su povukli. Plug je zapištao kroz zemlju, a brazda je ostala prava kao strela. Lazar je išao pored njih, ne držeći ni dizgine, samo im je pričao. Stanko je stajao po strani, držeći onaj beskorisni bič, dok su seljaci oko njega počeli glasno da gunđaju: “Sramota! Greota od Boga!”
Tog dana, Stanko nije završio oranje. Pritisnut pogledima celog sela i sopstvenom sramotom, bacio je bič u blato i otišao bez reči. Lazar je otpregao volove i, iako su zakonski bili tuđi, odveo ih je svojoj kući te večeri. Sutradan su seljaci, dirnuti onim što su videli, skupili novac između sebe i otplatili Lazarev dug. Jer su shvatili da onaj ko ima takve prijatelje u životinjama, ne sme da bude siromah među ljudima.