Prsti su mu bili plavi. Ledeni vetar je brijao beogradskim pločnikom, ulazeći u svaku poru njegovog tankog kaputa. Dvanaestogodišnji Luka stajao je nasred Knez Mihailove, sa starom, pohabanom violinom ispod brade. Svirao je Baha. Svirao ga je savršeno, notama koje su bile čiste i pune bola, ali su se gubile u buci užurbanog petka.
Ljudi su prolazili, udubljeni u svoje telefone i kese iz kupovine. Malo ko je zastao. Otvoreni kofer za violinu ispred njegovih nogu bio je skoro prazan, sa tek nekoliko zgužvanih novčanica i hrpom metalnih kovanica. Nije bilo dovoljno. Ni blizu.
Nije svirao za sebe. Svirao je za majku. Ležala je u bolnici, tri ulice dalje, a njeno disanje je postajalo sve pliće. Trebao joj je lek, eksperimentalni, onaj koji osiguranje nije pokrivalo. Doktor je bio jasan: “Ako ne dobije dozu večeras, bojim se da ulazimo u kritičnu fazu.”
Luka je svirao brže, očajničkije. Suze su mu se mešale sa znojem, uprkos hladnoći. A onda, ispred njega se zaustavio par sjajnih, crnih cipela.
Luka je podigao pogled. Iznad njega je stajao visok, prosed čovek u savršeno skrojenom crnom odelu. Gledao ga je. Nije gledao u violinu, ni u novac. Gledao je pravo u Lukine oči. Bio je to Gospodin Babić, najmoćniji i najstrašniji biznismen u gradu, poznat po svojoj nemilosrdnosti.
“Lepo sviraš, mali,” rekao je Babić, glasom dubokim i hladnim. “Ali bučno je.”
“Sviram za mamu, gospodine,” rekao je Luka drhtavim glasom. “Bolesna je. Moram da skupim za lek. Večeras.”
Gospodin Babić je pogledao u bedni iznos u koferu. A onda je uradio nešto nezamislivo. Polako je posegnuo rukom, ali ne u džep za novac. Zgrabio je violinu iz Lukinih ruku.
“Ne!” vrisnuo je Luka. “Molim vas, to je sve što imam!”
“Ovo?” rekao je Babić, gledajući u stari instrument. “Misliš da ćeš je ovim spasiti?”
I pre nego što je iko stigao da reaguje, podigao je violinu visoko i svom snagom je razbio o pločnik. Zvuk pucanja drveta bio je oštar i konačan. Žice su pukle kao da su vrisnule.
Luka je pao na kolena, vrišteći. Gledao je u uništene komade drveta, u svoj slomljeni život. Prolaznici su stali, šokirani, ali niko se nije usudio da priđe Babiću.
Babić je gledao u dečaka koji jeca. A onda je mirno spustio svoj akten-tašnu, mali crni kofer, na pločnik pored uništene violine. “Prestani da sviraš,” rekao je hladno. “I idi.”
Okrenuo se i otišao, ostavljajući Luku samog na pločniku, da jeca nad smrskanim instrumentom i misterioznim, zaključanim koferom.
Luka je klečao na hladnom betonu, nesposoban da diše. Njegova violina, jedini most do majčinog leka, ležala je u komadićima. Suze su mu se ledile na obrazima. Ljudi su stajali u krugu, neki su ga sažaljivo gledali, drugi su besno odmahivali glavom za čovekom u odelu, ali niko nije prišao. Buka grada se vratila, još glasnija, gutajući njegove jecaje.
Pored slomljenog drveta stajao je crni, teški kofer. Luka ga je gledao sa strahom i prezirom. Bila je to okrutna šala. Možda je unutra bomba? Možda je samo prazan? “Prestani da sviraš. I idi.” Šta je to značilo?
Pogledao je ka satu na trgu. Bližilo se sedam. Vreme je isticalo. Očaj je bio jači od straha. Zgrabio je kofer, koji je bio iznenađujuće težak, i potrčao. Jurio je ulicama kao da ga demoni gone, ne obazirući se na ljude u koje se zabijao. Nije trčao u policiju. Trčao je u bolnicu.
Uleteo je na odeljenje intenzivne nege, zadihan, vukući teški kofer. Video je doktora kako izlazi iz majčine sobe, skidajući kapu. Lice mu je bilo umorno i tužno. “Doktore!” viknuo je Luka. “Čekajte! Imam novac!”
Doktor ga je pogledao sažaljivo. “Luka, sine… žao mi je. Prekasno je. Terapija je morala da se pripremi pre sat vremena…”
“Ne!” vrisnuo je Luka. “Nije prekasno! Imam!” Tresao je kofer. “Samo… zaključan je!”
U naletu čistog, nemoćnog besa, podigao je kofer iznad glave i bacio ga svom snagom o bolnički zid. “Otvori se!”
Tresak je odjeknuo hodnikom. Kofer je udario u zid, a slabe brave su popustile. Otvorio se. A iz njega… nije ispala ni odeća ni papiri. Ispale su novčanice. Stotine zavežljaja, uredno složenih. Hodnik je bio prekriven novcem.
Doktor je stajao zapanjen. Sestre su istrčale. Luka je gledao u bogatstvo pred sobom, ne shvatajući. A onda je video. Iz unutrašnjeg poklopca kofera ispala je mala, bela koverta.
Drhtavim rukama ju je otvorio. Unutra je bila samo jedna rečenica, ispisana elegantnim, čvrstim rukopisom.
„Tvoj otac je bio moj učitelj violine. Ovo je njegova violina. Razbio sam je jer si je ponizio projačeći. Idi i kupi novu. Tvoj otac ti nije ostavio dugove, ostavio ti je mene. Gospodin Babić.“
Luka je podigao pogled ka doktoru, suze su mu ponovo tekle, ali sada nisu bile od tuge. “Je li… je li sada dovoljno?”
Godinu dana kasnije, svetla velike koncertne dvorane su se upalila. Mladi solista, Luka, stajao je na sceni, držeći prelepu, novu violinu. Poklonio se publici koja je aplaudirala. Njegova majka je sedela u prvom redu, zdrava, i plakala je od sreće.
Luka je pogledao u ložu. Tamo je, u senci, sedeo gospodin Babić. Nije aplaudirao. Samo je blago klimnuo glavom, sa jedva vidljivim osmehom ponosa.
Dečak je svirao na ulici da plati majčino lečenje. Čovek u odelu mu je slomio violinu. Ali time nije slomio njega. Slomio je njegov stari život, da bi mu dao novi.