U maloj, trošnoj kući na kraju sela, baka Milka i deda Stojan dočekali su Badnje veče. Zima je bila oštra, a njihova penzija jedva da je pokrivala lekove i struju. Ipak, za ovaj veliki praznik, Milka je štedela mesecima. Uspela je da kupi jedno lepo pile i komad slanine, da umesi česnicu i da pripremi pravi ručak, kakav dolikuje. “Nek ide život, Stojane,” govorila je dok je vadila pile iz rerne starog ‘smederevca’. “Bar za Božić da se omrsimo kao ljudi.” Kuća je mirisala na pečenje i tamjan. Stojan je uneo badnjak, a lica su im bila ozarena onom posebnom, staračkom srećom.
Međutim, dok su postavljali sto, začuli su zvuk sa druge strane ograde. Njihova prva komšinica, mlada udovica Danijela, koja je ostala sama sa troje male dece, tiho je plakala u dvorištu. Deca su pitala: “Mama, je l’ Deda Mraz zaboravio našu kuću? Je l’ nećemo imati mesa sutra?” Danijela ih je ućutkivala kroz suze: “Nije zaboravio, sine, nego je sneg veliki… Imamo pasulja, biće lepo.”
Milka i Stojan su se pogledali. Tišina u sobi postala je teška. Onaj miris pečenog pileta odjednom im više nije bio sladak. Zastao im je u grlu. Stojan je spustio viljušku. Pogledao je u Milku, a ona je već brisala suzu krajem marame. Znali su se pedeset godina. Nisu morali ništa da kažu. “Milka,” rekao je Stojan tiho. “Ne mogu ja ovo da gutam dok ona siročad pored nas gladuju.” “Ne mogu ni ja, Stojane,” rekla je ona odlučno. “Pakuj.”
Milka je uzela tepsiju sa piletom, svu slaninu, i veći deo česnice. Ostavili su sebi samo okrajak hleba i malo sira. Izašli su na ogradu. “Danijela, ćero!” zovnula je Milka. “Evo, spremila baka previše, ne možemo mi ovo sami, stari smo, škodi nam masno. Uzmi deci, nek im je na zdravlje.” Mlada žena je odbijala, plakala, ljubila im ruke preko žičane ograde, ali su je naterali da uzme.
Vratili su se u kuću. Sto je bio prazan. Samo sveća i komad hleba. “Eto, Stojane,” nasmešila se Milka setno. “Bog nas vidi. Nismo gladni, siti smo u duši.” Legli su da spavaju, misleći da će sutrašnji Božić provesti uz čaj i dvopek, sami, ali čiste savesti. Nisu ni slutili šta se sprema.
Božićno jutro svanulo je blještavo i belo. Milka i Stojan su ustali rano, obukli svoju najbolju, iako izbledelu odeću, i naložili vatru. Na stolu je stajao samo čaj od lipe i onaj komad hleba od sinoć. Stojan je uzeo tamjan da okadi kuću, ali ruka mu je malo drhtala. Nije mu bilo žao mesa, bilo mu je žao što nema čime da počasti položajnika ako neko svrati, mada su retko ko svraćao kod sirotinje. “Hristos se rodi, baba,” poljubio je Milku u obraz. “Vaistinu se rodi, deda,” odgovorila je ona.
Taman kad su hteli da sednu i prelome taj komad hleba, začula se buka napolju. Nije to bilo obično kucanje. Čula se harmonika. Čuo se žamor ljudi. I neko je snažno lupao na drvenu kapiju. “Stojane, ko je to sad?” uplašila se Milka. “Da nije neka nevolja?” Stojan je izašao napolje i otvorio vrata. Imao je šta i da vidi.
Ispred njihove trošne ograde stajalo je pola sela. Na čelu je bio komšija Rade, najbogatiji u selu, a pored njega Danijela, ona udovica, koja je plakala, ali ovaj put od sreće. Rade je na ramenu nosio celu pečenu prasetinu, još vruću, nabijenu na ražanj. Iza njega su išle žene sa tepsijama pita, sarmi, kolača, flašama rakije i vina. “Hristos se rodi, domaćine!” zagrmeo je Rade. “Čuli smo šta ste sinoć uradili. Čuli smo da ste svoja usta odvojili da bi ova deca jela. E pa, Stojane, nećemo dozvoliti da najbolji ljudi u selu na Božić budu gladni!”
Stojan je zanemeo. Nije mogao reč da izusti. Ljudi su ušli u dvorište kao bujica. Uneli su hranu u malu kuhinju. Sto je postao premali. Bilo je tu hrane za tri Božića. Doneli su i drva, doneli su i džak brašna. “Ovo je od sela,” rekla je Danijela, grleći baka Milku. “Rekla sam im, bako. Rekla sam im da ste vi sveci koji hodaju zemljom.”
Tog dana, kuća Milke i Stojana bila je najveselija u celom kraju. Harmonika je svirala “Tamo daleko”, rakija se točila, a Stojan je sedeo u čelu stola, okružen komšijama, i plakao kao malo dete. “Mislio sam da nemamo ništa,” rekao je Stojan brišući oči. “A ispade da imamo sve. Imamo ljude.” To veče, dok su ispraćali goste, Milka je pogledala u pun frižider i punu ostavu. “Vidiš, Stojane,” šapnula je. “Kad ruku otvoriš da daš, ona ostane otvorena i da primiš.”