Bila je to velika krsna slava kod Zlatka – Sveti Nikola. Pola sela je bilo pozvano. Zlatko je bio “gazda” u selu, imao je veliku kuću, dva traktora i voleo je da se pokaže. Trpeza je bila puna: prasetina, jagnjetina, ruske salate, torte. Kumovi su sedeli u čelu stola, pilo se i pevalo.
Zlatko je imao brata Gorana koji je otišao u Nemačku pre 20 godina. Retko su se čuli. Zlatko je čuo priče da se Goran “snašao”, da ima neku firmu, ali Goran nikada nije slao pare, niti je dolazio. Zlatko mu je to zamerao. “Vidi ga, škrtica, zaboravio rod,” govorio je Zlatko.
Te večeri, dok je veselje bilo na vrhuncu, neko je tiho pokucao na ulazna vrata. Zlatko je ustao, crven u licu od vina, i otvorio. Na pragu, u vejavici, stajao je čovek. Bio je to Goran. Ali ne onaj Goran kakvog je Zlatko zamišljao. Ovaj Goran je bio u starom, pocepanom kaputu koji mu je bio prevelik. Cipele su mu bile bušne, virili su prsti. U ruci je držao jednu plastičnu kesu iz koje je virio komad jeftinog hleba. Izgledao je propalo, bolesno, siromašno.
“Pomoz Bog, brate,” rekao je Goran tiho, tresući sneg sa ramena. “Evo, došao sam… Nisam imao sreće tamo… Sve sam izgubio. Imaš li mesta za brata, samo da prespavam, i koru hleba?”
Zlatko se okrenuo i pogledao u goste. Svi su utihnuli i gledali u “prosjaka” na vratima. Kum se nakašljao. Zlatko je osetio stid. Nežaljenje prema bratu, već sramotu što mu brat izgleda kao klošar pred “elitom” sela. “Šta si došao takav?!” prosisitao je Zlatko besno. “Da me brukaš na Svetog Nikolu? Vidi na šta ličiš! Smrdiš na vlagu!” “Ali brate… nemam gde…” “Nemaš gde? Imao si 20 godina da stvoriš! Neću da mi gosti gledaju tu bedu. Gubi se!” “Zlatko, hladno je…” “Idi u štalu ako ti je hladno! U kuću mi ne ulaziš takav! Marš!”
Zlatko je zalupio vrata pred nosom rođenog brata. Goran je ostao u mraku, na snegu. Suza mu se zaledila na obrazu. Okrenuo se i video svetlo u maloj, trošnoj kućici prekoputa. Tu je živeo deda Vlada, najsiromašniji čovek u selu, koji je živeo od socijalne pomoći. Goran je pokucao tamo. Vlada je otvorio. Kad je video promrzlog čoveka, odmah ga je uvukao unutra. “Ulazi, sinko, ulazi! Zlatkov brat? Lele, pa ti si se smrzao! Sedaj pored šporeta.”
Vlada nije imao pečenje. Imao je samo posni pasulj i proju. Ali je izneo sve što je imao pred Gorana. “Jedi, sine. Nije bogato, al’ je toplo. I krevet ću ti namestiti, ja ću na pod. Gost je svetinja.” Goran je jeo pasulj i gledao starca sa suzama u očima. “Hvala ti, deda Vlado. Ovo ti nikad neću zaboraviti.”
Svanulo je jutro. Zlatko se probudio mamuran. Izašao je na terasu da zapali cigaru. Onda mu je cigara ispala iz usta.
Ispred male, krive ograde deda Vlade, stala je crna limuzina. Najnoviji Mercedes, dugačak kao lađa, sa zatamnjenim staklima i minhenskim tablicama. Zlatko je trljao oči. Mislio je da sanja. Iz Mercedesa je izašao vozač u uniformi, sa belim rukavicama. Otvorio je gepek i izvadio elegantan crni kaput i kožne cipele. Zatim je pokucao na vrata deda Vladine trošne kuće.
Na vratima su se pojavili Vlada i Goran. Goran je još uvek bio u onim prnjama. Vozač se naklonio Goranu: “Gospodine direktore, izvolite vašu odeću. Da li smo spremni za polazak?” Goran je skinuo onaj smrdljivi, bušni kaput i bacio ga u sneg. Obukao je onaj novi, skupoceni, koji mu je vozač dodao. Uspravio se. Odjednom, to više nije bio prosjak. Bio je to moćan čovek.
Zlatko je u pidžami i papučama pretrčao preko ulice, gazeći sneg. “Gorane! Brate!” vikao je Zlatko, zadihan, sa lažnim osmehom od uva do uva. “Pa što ne kažeš da si s autom? Što ne kažeš da si se šalio? Jao, vidi mešcke! Ajde, ajde u kuću, kafa je gotova, prasetina je vruća! Ostavi Vladu, ajde kod svog brata!”
Goran ga je pogledao. Taj pogled je bio hladniji od januarskog vetra. “Kod svog brata?” upitao je Goran mirno. “Ja sam sinoć bio kod svog brata. Zove se Vlada.”
Zlatko je prebledeo. “Ma daj, ne ljuti se, znaš da sam imao goste, popilo se… Nisam te prepoznao…” “Prepoznao si ti mene dobro, Zlatko,” prekinuo ga je Goran. “Baš zato si me i oterao. Došao sam ovako obučen jer sam hteo da vidim da li imam brata ili imam interesa. Da sam došao s ovim Mercedesom sinoć, posadio bi me u čelo stola, jel da? Ljubio bi me? Ali pošto sam došao kao siromah, oterao si me u štalu.”
Goran se okrenuo ka deda Vladi, koji je stajao zbunjen u svom starom džemeperu. Goran je izvadio debelu kovertu iz unutrašnjeg džepa novog kaputa i stavio je Vladi u ruku. “Deda Vlado, hvala ti za pasulj i za toplu peć. U ovoj koverti imaš dovoljno da srušiš ovu straćaru i napraviš novu kuću. I da ti nikad više ne zafali za lekove i drva. Ti si sinoć položio ispit koji je moj rođeni brat pao.”
Vlada je drhtao, gledajući u kovertu. “Ali sinko… mnogo je…” “Za čoveka je malo, Vlado. Uzmi.”
Goran je seo u limuzinu. Vozač je zalupio vrata. Zlatko je ostao da stoji u snegu, u pidžami, gledajući kako mu brat odlazi zauvek. Mercedes je nestao iza krivine. Zlatko se okrenuo. Deda Vlada je plakao i ljubio onu kovertu. Tog dana, Zlatkova puna kuća i bogata trpeza bile su najtužnije mesto na svetu. Imao je pečenje, imao je goste, ali je znao da je izgubio jedinog brata zbog svoje oholosti. A selo? Selo je prepričavalo godinama kako je “prosjak” kupio deda Vladi kuću, a rođenom bratu ostavio samo stid.