Kada je otac umro, imanje u okolini Beograda trebalo je da se podeli na ravne časti. Ali Vlado, stariji brat, imao je drugačiji plan. Vlado je bio trgovac, namazan svim bojama, dok je mlađi Savo bio pošteni radnik koji je verovao ljudima na reč.
Dan pre ostavinske rasprave, Vlado je došao kod Save sa flašom rakije i “prijateljskim” savetom. “Slušaj, brate,” počeo je Vlado, grleći ga. “Znaš da je ona kuća stara, krov prokišnjava, porez je ogroman… Ti nemaš para da to održavaš. Ja ću preuzeti taj teret. Uzeću kuću i onu njivu do puta, a tebi ću ostaviti onaj plac dole kod potoka. Znaš, onaj kamenjar. To ti je mirno, niko te ne dira, možeš pčele da gajiš.”
Savo je znao da je taj plac kod potoka obična močvara puna šiblja i kamena, gde ni koze neće da pasu. Ali nije hteo svađu. Vlado je uvek bio glasniji, jači. “Dobro, Vlado,” rekao je Savo tiho. “Ako ti tako kažeš. Meni ne treba mnogo.”
Na sudu su potpisali. Vlado je jedva sakrio osmeh. Dobio je kuću od 200 kvadrata i 5 hektara najbolje zemlje. Savi je pripao “bezvredni” krš od 50 ari na kojem su rasle samo koprive. Selo je pričalo: “Vlado ogulio rođenog brata. Sramota.”
Vlado je odmah počeo da renovira kuću, hvalio se po kafanama kako je napravio posao veka. Savo je ćutao, očistio onaj krš koliko je mogao, napravio malu drvenu baraku i dolazio vikendom da peca, jer mu potok bar to nudio.
Prošlo je godinu dana. Vlado je zapao u probleme. Rodile su mu loše šljive, krov na kući je koštao više nego što je mislio, a banka je počela da pritiska za neki stari kredit. Počeo je da razmišlja da proda njivu, ali cene zemlje su pale. Niko nije hteo da kupi.
A onda, jednog sunčanog utorka, ispred Savine male barake na “bezvrednom” placu, zaustavila su se tri crna džipa. Diplomatske tablice. Savo je pecao. Mislio je da su se ljudi izgubili.
Iz džipova su izašli ljudi u skupim odelima. Jedan od njih je nosio građevinske planove, a drugi, prevodilac, prišao je Savi. “Dobar dan, gospodine. Da li ste vi vlasnik ove parcele 405/2?”
“Jesam,” rekao je Savo zbunjeno, brišući ruke o stare pantalone. “Što? Jel sam nešto skrivio?”
Čovek se nasmejao. “Niste, gospodine. Mi predstavljamo konzorcijum za izgradnju novog koridora i luksuznog spa centra. Naša geodetska istraživanja su pokazala da se ispod ovog kamenjara nalazi jedan od najjačih izvora termalne vode u regionu. Takođe, ovo je jedina tačka gde most za novi autoput može da pređe reku.”
Savo je trepnuo. “I?”
“I,” nastavio je čovek, otvarajući aktovku, “mi ne možemo da gradimo bez vašeg zemljišta. Ovlašćeni smo da vam ponudimo otkupnu cenu.”
Čovek je izvadio papir i napisao cifru. Savo je pogledao u papir. Cifra je imala šest nula. Bila je u evrima. Vredela je deset puta više nego Vladina kuća, njiva i ceo Vladin život zajedno.
U tom trenutku, Vlado je prolazio traktorom pored puta. Video je džipove. Video je gospodu. Video je brata kako drži papir i drži se za srce. Ugasio je traktor i dotrčao.
Vlado je dotrčao do njih, sav zadihan i blatnjav. “Šta je ovo?! Šta se dešava?!” vikao je, gledajući u onaj papir u Savinim rukama. Kada je video cifru, oči su mu iskočile. “Milion… milion i po?!” Vlado je prebledeo. Okrenuo se ka ljudima u odelima. “Čekajte, ljudi! Stanite! To je greška! Ovo je… ovo je porodična zemlja! Mi smo braća! To je zajedničko!”
Gospodin u odelu je hladno pogledao Vlada, pa spustio pogled na papire. “Gospodine, u katastru piše da je jedini vlasnik parcele Savo Petrović. Imamo ugovor o podeli imovine od prošle godine. Ovde piše da ste se vi, Vlado Petrović, dobrovoljno odrekli ovog dela u korist brata.”
Vlado je počeo da muca. “Ali… ali ja nisam znao… Savo, brate! Savo, reci im! Mi delimo sve na pola! Uvek smo delili!”
Savo je pogledao brata. Setio se onog dana kad je Vlado došao sa rakijom. Setio se kako mu je uvalio “kamenjar” da bi ga prevario. Setio se kako se Vlado smejao s komšijama dok je on čistio korov.
Savo je polako savio papir i stavio ga u džep. “Vlado,” rekao je mirno. “Ti si birao prvi. Uzeo si kuću. Uzeo si njivu. Rekao si da mi ovo daješ jer sam sirotinja. Ja sam svoj kamenjar prihvatio.”
Okrenuo se ka investitorima. “Gde treba da potpišem?”
Vlado je pao na kolena. Bukvalno. “Savo, ne radi mi to! Banka će mi uzeti kuću! Propao sam! Daj mi bar pola! Bar trećinu!”
Savo je potpisao ugovor. Olovka je škripala u tišini. Kada su investitori otišli, Savo je prišao bratu koji je plakao u prašini. Izvadio je iz džepa novčanik i izvukao 500 evra. Bacio ih je pred Vlada.
“Evo ti, brate,” rekao je Savo. “Da popraviš krov. A za ostalo… snađi se. I ti si meni rekao da se snađem.”
Savo je prodao plac i odselio se u grad. Kupio je dva stana i lokal. Živeo je gospodski. Vlado? Vlado je prodao onu “plodnu” njivu budzašto da vrati dugove, a kuća mu i dalje prokišnjava. Svaki dan prolazi pored onog potoka gde sad stoji luksuzni hotel i spa centar, i udara glavom o volan traktora. Pohlepa ne jede samo novac. Ona jede i dušu.