Kad su se moji roditelji razveli, nije me slomilo — olakšalo mi je. Još uvijek sam ih voljela oboje, ali njihov brak bio je bolan za gledati, ona vrsta svakodnevne tišine koja je glasnija od svake svađe. Kako sam odrastala, počela sam mamу poticati da nađe nekoga, jer bi mi pričala o usamljenosti — posebno onim tihim večerima kad bi kuća postajala prevelika za jednu osobu.
Kad me nazvala jednog dana, glasom punim uzbuđenja kakvo nisam čula kod nje godinama, rekla mi je da ima dečka kojeg želi da upoznam. Bila sam iskreno sretna. Znala sam samo da se zove Adnan i da je poslastičar. Mama me pozvala na večeru, i ja sam usput kupila bocu vina — s mojim budžetom to je bio pravi luksuz, koji je značio da ću ostatak sedmice jesti tjesteninu s kečapom. Štedila sam svaku marku za san o vlastitom restoranu, i ta boca je bila mala žrtva za maminu sreću.
Kad sam stigla, val nervoze me je presreo već na hodniku. Ali vrata su se skoro odmah otvorila. “Selma, konačno si tu!” Mama je blistala. “Čekamo te! Već sam htjela nazvati kad si zazvonila!” Pružila sam joj smirujući osmijeh. “Sigurno će biti dobro. Ti si ga izabrala, kako da te ne podržim?”
Ušle smo zajedno u blagovaonicu — i u trenutku kad sam zakoračila unutra, stomak mi se okrenuo.
Pored stola stajao je muškarac otprilike mojih godina. Tamna kosa, uredna kratka brada, samopouzdan stav. Pogledala sam mamu, koja se i dalje smiješila kao da je sve savršeno normalno, i gledala između nas dvoje čekajući moju reakciju.
A ja nisam mogla izgovoriti ni jednu jedinu riječ.
“Ovo nije moguće.” Glas mi je izašao glasnije nego što sam planirala. “Je li ovo neka šala?”
“Selma, ovo nije šala”, rekla je mama mirno. “Adnan i ja se zabavljamo.”
Okrenula sam se prema njemu, bijes mi je pekao ispod kože. “Zašto si s njom? Je li to zbog novca?”
“Selma!” Mama je glasno udahnula.
Zanemarila sam je, stisnula šake. “Morate prekinuti.”
Mamin izraz je postao čvrst. “Nećemo prekinuti! Adnan mi je zaprosio, i vjenčamo se za dva mjeseca!”
Adnanova vilica se stegla. “Selma, uvjeravam te — nije me briga za tvoju majčin novac. Volim je.”
Mama je duboko izdahnula, vidljivo iscrpljena. “Gotovo je s vikanjem. Ili se smiriš i večeraš s nama, ili možeš ići.”
“Odlično!” uzviknula sam. “Ako ti je stranac važniji od vlastite kćerke, onda idem!”
Danima nisam mogla prihvatiti da se mama zaručila za nekoga mojih godina. Ležala bih budna noću, iznova preigravala tu večeru, i nije mi davalo mira. Na kraju sam je nazvala, pretvarajući se da tražim mir. “Pretjerala sam”, rekla sam prisilno vedrim glasom. “Hoću popraviti stvari. Ako te Adnan čini sretnomi, podržat ću te.”
Bila je presretna. “To mi znači sve, Selma! Želim da budeš dio ovoga. Hajmo zajedno planirati vjenčanje.” I tako sam išla na probe haljina, kušala torte, pomagala s dekoracijom. Duboko u sebi još uvijek sam sumnjala u Adnana — ali nisam mogla naći ništa konkretno protiv njega. Tražila sam mane i nije ih bilo. Možda sam griješila. Možda je zaista volio mamu.
Nekoliko dana prije vjenčanja, sjela sam pored nje i rekla joj iskreno: “Prihvatam Adnana i u potpunosti te podržavam. Sada je to službeno.” Osmijeh koji joj je tada prešao licem bio je vrijedan svake moje unutrašnje borbe.
Na dan vjenčanja, dok smo žurile prema sali, mama je odjednom uzdahnula. “Ej, zaboravila sam telefon kod kuće!” Ponudila sam se da se vratim po njega. Kod kuće sam pretraživala svaku sobu. Nigdje telefon. Tada sam primijetila zaključanu fioku pored njenog stola. Iz nekakvih nagona sam je povukla.
Papiri su se rasula po podu.
Dok sam ih sakupljala, krupna slova na jednom dokumentu udarila su me u oči — Obavijest o dugu. Svi na Adnanovo ime. Srce mi je počelo jako lupati. Zatim sam pronašla još jedan dokument — vlasnički papiri. Mamino ime je bilo tamo, ali potpis na dnu nije bio njen. Bio je Adnanov.
“Zaustavite vjenčanje!” Uletjela sam u salu, papiri u rukama.
Gurnula sam ih mami. Dok ih je čitala, ruke su joj podrhtavale. Zatim je pokrila lice. “Selma…” prošaptala je. “Ovi dugovi… nastali su zbog tebe.”
Adnan je prišao. “Tvoja mama mi je rekla da sanjаš o svom restoranu cijelog života. Kupovali smo ga za tebe od vjenčanog novca.”
Zastao je na trenutak. “Morali smo finalizirati kupovinu ranije nego planirano. Nisam imao dovoljno, pa sam ja pokrio razliku. Zbog toga postoji dug.”
Sram me je zalila od glave do pete. “Oprostite mi”, prošaptala sam, pa se okrenula prema Adnanu. “I tebi. Bila sam previše gruba.”
Adnanov glas ostao je miran. “Selma, sjedni na svoje mjesto da možemo nastaviti ceremoniju.”
Noge su mi bile slabe dok sam išla prema natrag. Težina vlastite greške pritiskala me je na svakom koraku — i u isto vrijeme, nešto toplo i neočekivano raslo je u grudima. Mama mi je bila kupovala san. A ja sam za to umalo uništila njen.