Majstor je završio kuću, a bogataš ga je oterao bez plate: ‘Bog će platiti’, rekao je majstor i otišao. Te noći je izbila oluja i otkrila bogataševu sramotu.

Gazda Ilija nije bio samo bogat; bio je čovek koga je definisala neutoljiva glad za još. Njegova nova kuća, trospratnica koja se uzdizala iznad celog sela, trebala je da bude kruna njegovog uspeha, spomenik njegovoj moći. Da bi je završio, unajmio je Jovana, najboljeg tesara i krovopokrivača u tri okruga. Jovan je bio čovek zlatnih ruku, ali praznih džepova, otac petoro dece koji je radio od zore do mraka samo da bi ih prehranio.

Jovan je radio na Ilijinoj kući tri meseca. Po suncu koje je pržilo kožu i po vetru koji je ljuljao skele, Jovan je slagao grede, rezbario strehe i postavljao crepove sa preciznošću hirurga. Ilija ga je požurivao svakog dana. “Brže, majstore! Dolaze kiše! Ako ne završiš do Petkovdana, neću ti platiti ni dinara!” vikao je gazda odozdo, dok je Jovan balansirao na vrhu krova, rizikujući život.

Došao je i taj dan. Krov je bio gotov. Bio je to najlepši krov u selu, složen pod konac, čvrst kao tvrđava. Jovan je sišao sa skele, prašnjav, žuljevitih ruku, iscrpljen do granice izdržljivosti. Obrisao je znoj sa čela i prišao Iliji koji je sedeo u hladu verande, pijući hladnu rakiju.

“Gotovo je, gazda,” rekao je Jovan, skidajući kapu s poštovanjem. “Krov je završen. Kao što smo se dogovorili. Sada, ako biste bili ljubazni… moja deca me čekaju. Dogovorena suma je pedeset dukata.”

Ilija je polako spustio čašu. Ustao je i obišao oko Jovana, zagledajući ga sa prezirom. Zatim je pogledao krov. “Završeno, kažeš?”

“Jeste, gazda.”

“Meni se čini da je ono tamo krivo,” pokazao je Ilija na savršeno pravu gredu. “A i crep mi deluje staro. Mislim da si me pokrao na materijalu, Jovane.”

Jovan je prebledeo. “Gazda, kunem vam se, sve je novo. Ruke sam ostavio na tom krovu…”

“Ne zanima me!” prekinuo ga je Ilija, lice mu se izobličilo u zlu grimasu. “Mislio si da ćeš uzeti pedeset dukata od mene za taj fušeraj? Nemaš ti pojma o poslu! Gubi se iz mog dvorišta pre nego što pustim pse! Nećeš dobiti ni groša!”

Jovan je stajao kao gromom pogođen. Tri meseca rada. Hleb za njegovu decu. Sve je nestalo u sekundi zbog hira jednog tiranina. Hteo je da vikne, da ga udari, da traži pravdu. Ali video je Ilijine sluge kako prilaze sa tojagama. Znao je da protiv sile ne može silom.

Polako je stavio kapu na glavu. Pogledao je Iliju pravo u oči, pogledom koji je bio teži od kletve.

“U redu, gazda,” rekao je Jovan tiho, ali glas mu je bio miran i strašan. “Ti nećeš da platiš. Ali ima ko hoće. Bog sve vidi. On će platiti, i tebi i meni.”

Okrenuo se i otišao niz put, ne okrećući se, dok se Ilija grohotom smejao za njim. “Neka ti Bog plati, budalo! Moji dukati ostaju u mom džepu!”

Ilija je bio zadovoljan. Uštedeo je bogatstvo. Ali nije gledao u nebo. Sa zapada su se valjali crni, teški oblaci, boje mastila. Vazduh je postao težak i mirisao je na ozon. Spremanja se oluja kakvu selo nije pamtilo sto godina.

Noć je pala kao teška, crna zavesa. Oluja koja se sručila na selo bila je biblijskih razmera. Vetar je čupao drveće iz korena, a kiša je lila kao da nebo plače za Jovanovom nepravdom. Jovan je sedeo u svojoj maloj, trošnoj kući, držeći svoju decu u zagrljaju, slušajući kako grmljavina trese zemlju. Molio se. Ne za osvetu, već da njegova sirotinjska kuća izdrži nalet vetra.

S druge strane sela, u svojoj novoj, moćnoj trospratnici, gazda Ilija nije se molio. Sedeo je u svojoj raskošnoj trpezariji, pio vino i smejao se grmljavini. “Neka duva!” vikao je u praznu sobu. “Moj krov je jak! Onaj budalasti majstor ga je napravio da traje sto godina, a ja sam ga dobio besplatno!” Osećao se nepobedivim. Krov, njegovo remek-delo prevare, stajao je čvrsto, ni kap vode nije propuštao.

Ali Ilija je zaboravio jednu stvar. Jovan je bio majstor starog kova. Postojao je običaj, tajna koju su znali samo najbolji tesari: “Završni klin”, onaj koji vezuje glavnu gredu za srce kuće, ukucava se tek kada gazda isplati poslednji dukat i kada se nazdravi za sreću. Bez tog klina, krov je samo kapa koja stoji na glavi, ali nije vezana za telo. Jovan taj klin nikada nije ukucao.

Oko ponoći, vetar je promenio pravac. Udario je strahovitom silinom pod strehu, tačno tamo gde je konstrukcija bila najosetljivija. Začuo se zvuk koji je ličio na krik ranjene zveri – zvuk pucanja drveta i cepanja crepa.

Ilija je skočio sa stolice, prebledeo. “Ne…” prošaputao je.

Nije bilo spasa. Vetar, kao da ga vodi nevidljiva ruka pravde, podigao je čitavu krovnu konstrukciju. Masivne grede, hiljade crepova, sve se odvojilo od zidova u jednom komadu. Krov je poleteo u noć kao list papira, ostavljajući kuću i Iliju potpuno ogoljene pred stihijom.

Ali to nije bio kraj. Ilija je na tavanu, misleći da je to najsigurnije mesto, sakrio svoje “crne fondove” – džakove pune dukata koje je utajio od poreza i koje je ukrao od radnika poput Jovana. Kada se krov odvojio, džakovi su se pocepali.

Selo je ujutru dočekao prizor koji će se prepričavati generacijama. Oluja je prošla, sunce je granulo. Jovanova mala kuća stajala je netaknuta. Ali Ilijina vila… bila je ruina bez krova, puna vode i blata.

Međutim, ono što je šokiralo ljude nije bila srušena kuća. Bilo je to tlo oko nje. Dvorišta komšija, seoski put, pa čak i Jovanova bašta, bili su prekriveni zlatnim dukatima. Vetar ih je razneo svuda. Ilijino blago, ono koje je “štedeo” varajući ljude, sada je ležalo u blatu, dostupno svima.

Ilija je trčao po blatu, u spavaćici, pokušavajući da sakupi novčiće, dok su seljani stajali i gledali. “To je moje! Ne dirajte!” vrištao je, ali vetar je odneo većinu u reku i neprohodne šume.

Jovan je došao do Ilijine kapije. Nije uzeo ni jedan dukat sa zemlje. Gledao je u čoveka koji je juče bio gospodar, a danas je bio prosjak u sopstvenom dvorištu.

“Rekao sam ti, gazda,” rekao je Jovan mirno, dok je Ilija klečao u blatu. “Bog sve vidi. On je platio. Tebi je naplatio tvoju pohlepu, a selu je vratio ono što si mu godinama uzimao.”

Ilija je ostao u ruševinama svog ponosa. Krov je mogao da popravi, ali sramotu nikada. A Jovan? Jovan je tog dana dobio više posla nego što je mogao da postigne. Svaki domaćin u kraju želeo je krov od majstora koga čak ni Bog nije zaboravio.

Leave a Comment