Marko i Jelena su bili u braku deset godina. Nekada su se smejali, putovali, planirali budućnost. Ali poslednjih godinu dana, njihov život se pretvorio u tihi pakao. Marko je izgubio posao, a potom i volju za životom. Sedeo je kod kuće, pio, i sumnjao. Sumnjao je u Jelenu, u njene kasne dolaske kući, u njene tajne telefonske pozive. Nije joj verovao.
Jelena je radila kao konobarica u kafiću, ali je plata bila mala. Marko je viđao da se oblači lepo, sređuje se “više nego za njega”, kako je mislio, i izlazi iz kuće pre nego što bi on i pomislio da ustane. Vraćala se kasno, umorna, ali bi se uvek nekako izvukla kada bi je pitao gde je bila.
Jednog utorka, Marko nije mogao više da izdrži. Jelena se spremila, namirisala, obukla svoju najbolju haljinu. “Idem kod drugarice,” rekla je. Marko je samo klimnuo glavom, ali kada je ona izašla, on se provukao kroz vrata, seo u svoj stari auto i pošao za njom.
Vozila je van grada, ka periferiji, u deo gde se nalaze samo skladišta, propali kafići i jeftini, sumnjivi moteli. Marku se steglo srce. “Znao sam,” promrmljao je. “Kuja. Jeftini hotel. Sigurno ga je tamo vodila.”
Jelena se zaustavila ispred oronulog, starog hotela “Grand”. Svetleća reklama je treperila, a fasada je bila oguljena. Izgledao je kao mesto za poslednji čin očaja. Marko je parkirao daleko, neprimetno, i posmatrao. Jelena je ušla unutra.
Marko je čekao deset minuta, srce mu je lupalo u grudima. Ruke su mu se tresle od besa i povređenosti. Izašao je iz auta, prešao ulicu i ušao u smrdljivi, vlažni lobi hotela. Za pultom je spavao krupan, ćelav muškarac sa masnom kosom. Gazda Ivan.
“Dobro jutro,” rekao je Marko, pokušavajući da zvuči mirno. “Tražim… damu. Crna haljina. Ušla je pre desetak minuta.”
Gazda Ivan ga je pogledao pospano. “Aha, nova. Jelena, jel’ tako? Na spratu je. Soba 203. Radi treću smenu. Hoćete da je probudite?”
Marko nije slušao. Soba 203. Treća smena. Znao je šta to znači. Bez kucanja, Marko je jurnuo uz stepenice, srce mu je pucalo od slika koje je zamišljao. Gurnuo je vrata sobe 203 svom snagom.
Vrata su se otvorila uz tresak. Soba je bila mala, mračna, sa prljavim krevetom i razbijenim prozorom.
A na kolenima, na podu, držeći staru, izlizanu četku, ribajući pod, bila je Jelena. Kosa joj je bila zavezana u punđu, šminka razmazana od znoja, a na sebi je imala onu istu crnu haljinu. Ali haljina je sada bila isprljana deterdžentom i prašinom. Ribala je WC šolju.
Podigla je glavu, prestrašena, i videla Marka kako stoji na vratima, lica izobličenog od šoka.
Marko je stajao na vratima, nesposoban da progovori. Jelena, njegova žena, za koju je mislio da ga vara, da uživa u tuđem naručju, bila je na kolenima, ribajući pod najjeftinijeg hotela u gradu. U svojoj najboljoj haljini.
“Marko?” prošaputala je, ispuštajući četku. “Šta… šta radiš ovde?”
Marko je gledao u njene ruke. Bile su crvene, ispucale, nagrižene hemikalijama. Gledao je u kantu sa prljavom vodom pored nje. Gledao je u znoj koji joj se slivao niz lice.
“Jelena,” promucao je, a bes je ispario, ostavljajući samo gorku, tešku sramotu. “Mislio sam… mislio sam da me varaš.”
Jelena je ustala, brišući ruke o pregaču koju je nosila preko haljine. Oči su joj se napunile suzama. “Varaš? Marko, kako možeš to da misliš? Radim.”
“Ali… zašto ovde? Zašto krišom?”
“Zato što nam treba novac, Marko!” viknula je, a glas joj je pukao. “Zato što si izgubio posao, a dugovi nas dave! Zato što nam prete isključenjem struje! Zato što nismo imali za meso već mesec dana! Nisam htela da ti kažem jer sam znala… znala sam da će te to povrediti. Da ćeš se osećati manje vrednim.”
Marko je prišao, osetivši se manjim od makovog zrna. “A haljina? Šminka?”
“Zato što sam posle ovog posla išla na razgovore za posao u buticima,” rekla je Jelena, sedajući na ivicu kreveta. “Hteo sam da izgledam lepo, da dobijem šansu. A ovde… ovde gazda ne pita šta nosiš. Samo pita da li je čisto.”
U tom trenutku, na vratima se pojavio gazda Ivan. “Hej, šta je ovo? Pauza? Jelena, soba 204 čeka. I onaj WC je zapušen.”
Marko se okrenuo ka gazdi. Sav njegov očaj, sva njegova sramota, pretvorili su se u novu vrstu energije.
“Ona više ne radi ovde,” rekao je Marko mirno.
“Molim? Ko si ti?” pitao je gazda.
Marko je uzeo Jeleninu ruku, onu crvenu i grubu, i poljubio je. “Ja sam njen muž. I ona više neće ribati tvoje podove. Idemo kući.”
“Ali Marko, pare…” počela je Jelena.
“Naći ću posao,” rekao je Marko, gledajući je u oči. “Bilo kakav. Nosiću džakove. Praću ulice. Ali ti više nikada nećeš ovo raditi da bi mene zaštitila. Mi smo tim, Jelena. I izvini što sam bio slep.”
Izveo ju je iz hotela, držeći je za ruku kao da je kraljica, a ne čistačica. Pratio je ženu do jeftinog hotela, ubeđen da ga vara. Ali umesto preljube, zatekao je žrtvu. Pronašao je ženu koja je ribala tuđu prljavštinu da bi sačuvala njihov čist obraz. I tog dana, Marko nije vratio samo ženu kući; vratio je i sebe.