Damir je pritisnuo dugme na daljinskom upravljaču. Velika, teška kovana kapija sa pozlaćenim šiljcima polako se otvorila uz tiho zujanje motora. Pred njima je stajala kuća – ne, to nije bila kuća, to je bio dvorac. Tri sprata, fasada u boji kajsije, mermerni stubovi na ulazu i lavovi od kamena koji su čuvali prilaz. Bio je to spomenik njihovom tridesetogodišnjem radu u Štutgartu.
Alma je izašla iz auta, držeći se za leđa. Godine ribanja tuđih stepenica i kancelarija uzeele su danak. Gledala je u tu kuću o kojoj su maštali dok su jeli sendviče na baušteli i štedjeli svaki euro. “Eto, Damire,” rekla je tiho. “Gotova je. I krov, i fasada, i grijanje. Sve je gotovo.” Ušli su unutra. Hodnik je bio ogroman, popločan italijanskom keramikom. Njihovi koraci su odzvanjali. Tup… tup… tup. Zvuk se odbijao od hladnih zidova i vraćao im se kao eho samoće.
Popeli su se na sprat, u veliku dnevnu sobu opremljenu kožnim namještajem koji je još uvijek imao najlon na sebi. Sve je mirisalo na novo – na farbu, lak i pare. Ali, mirisalo je i na sterilnost. Nije bilo mirisa prženih uštipaka, nije bilo dječijeg smijeha, nije bilo ničega što čini dom. Njihova djeca, rođena u Njemačkoj, nisu htjela da dođu. “Šta ćemo u tom selu, mama? Tamo nema interneta, tamo je dosadno,” rekli su i otišli na Ibicu.
Sjeli su za masivni trpezarijski sto od mahagonija, predviđen za dvanaest ljudi. Sjedili su samo njih dvoje. Tišina je bila toliko glasna da je zujanje frižidera zvučalo kao avion. Damir je izvadio flašu viskija, nasuo sebi u kristalnu čašu i uzdahnuo. Nije to bio uzdah olakšanja, već uzdah čovjeka koji je stigao na cilj i shvatio da na cilju nema nikoga.
“Lijepo je, je l’ da?” pitao je, ali glas mu nije bio uvjerljiv. Alma nije odgovorila. Ustala je i prišla prozoru. Razmaknula je teške, skupe zavjese i pogledala preko visoke ograde. Tamo, samo pedeset metara dalje, bila je kuća komšije Hamze. Bila je to mala, prizemna kuća, fasada je na mjestima otpala, a krov je bio star. Ali iz Hamzinog dvorišta kuljao je dim.
Vidjela je Hamzu kako okreće roštilj u staroj majici. Vidjela je njegovu ženu kako iznosi tepsiju pite. Vidjela je komšiluk kako sjedi na plastičnim stolicama, pije pivo i sok iz običnih čaša. Neko je razvukao harmoniku. Čuo se smijeh. Glasan, iskren smijeh koji se orio do neba. Djeca su trčala oko stola, pas je lajao, život je vrio.
Alma je osjetila kako joj se grlo steže. Okrenula se prema svom mužu, prema tom kristalnom lusteru koji je koštao kao Hamzin auto, i briznula u plač. Suze su padale na onaj skupi parket koji niko ne gazi. “Damire,” jecala je. “Mi smo budale. Mi smo proklete budale.” Damir je spustio čašu. “Što, bona? Šta nam fali? Vidi šta smo napravili. Cijelo selo nam zavidi.”
“Zavide nam na zidovima, Damire! A mi treba da zavidimo njima na životu!” viknula je Alma, pokazujući rukom kroz prozor. “Gledaj! Gledaj Hamzu! Nema prebijene pare, a vidi ga! Kralj! A mi? Sjedimo u ovom mauzoleju k’o dva duhova. Ribala sam švapske klozete trideset godina da bih napravila zlatni kavez u kojem ću da umrem sama!”
Damir je ustao i prišao prozoru. Stao je pored Alme i gledao. Hamza je dole upravo dizao čašu, nazdravljajući nekome, dok mu je harmonikaš svirao na uho. Vidio je lica ljudi koje poznaje od djetinjstva, lica koja su ostarila, ali su zadržala sjaj. Onda je Damir pogledao oko sebe, u taj svoj mermerni salon. Vidio je odraz svog umornog lica u skupom staklu vitrine. Shvatio je da u ovoj kući nema ničega osim eha.
Bez riječi, Damir je otišao do bifea. Vratio je flašu skupog viskija na policu. Umjesto toga, sagnuo se i iz donje ladice izvukao flašu domaće šljivovice, “mučenice”, koju je dobio od nekog rođaka. Zgrabio je tepsiju sa baklavama koju je Alma donijela, a koja je stajala netaknuta na stolu. “Obriši suze, Alma,” rekao je odlučno, otkopčavajući dugme na košulji koje ga je gušilo. “Idemo.” “Gdje idemo, Damire? U ovo doba?” pitala je ona, brišući oči. “Idemo tamo gdje se živi. Idemo kod Hamze.”
Izašli su iz vile. Damir nije zaključao ona protuprovalna vrata sa tri brave. Nije ni upalio alarm. Spustili su se niz savršeno popločanu stazu i došli do male, nakrivljene drvene kapije koja je dijelila njihovo bogatstvo od Hamzine “sirotinje”. Damir je gurnuo kapiju. Škrip.
Muzika u Hamzinom dvorištu je utihnula. Svi su se okrenuli. Nastao je tajac. Ljudi su gledali u “Nijemce”, sređene, u markiranoj odjeći, kako stoje u travi. Hamza je držao viljušku sa komadom mesa u zraku. A onda je Damir podigao flašu rakije u vis i nasmijao se, onako iz srca, kako se nije nasmijao trideset godina. “Ima li, komšija, mjesta za dva izbjeglice iz onog mauzoleja gore? Ponesmo baklave, a gladni smo k’o vukovi!”
Hamza je skočio kao oparen, bacio viljušku i raširio ruke. “Ooo, pa gdje ste vi, moji Švabe! Bujrum, bujrum! Razmiči se, ljudi! Dajte stolice za gazde!” Smijeh je ponovo eksplodirao. Neko je uzeo Damira pod ruku, neko je zagrlio Almu. Posadili su ih na one jeftine, bijele plastične stolice koje su se ljuljale na neravnoj zemlji. Hamza je pred njih stavio vruću pitu sirnicu i paradajz isječen na krupne komade.
Damir je uzeo komad pite rukom, mast mu je curila niz prste, i zagrizao. Oči su mu se napunile suzama. Nije to bilo zbog vruće pite, nego zbog ukusa koji je zaboravio. Ukusa doma. Alma je već pila kafu sa Hamzinom ženom, smijući se nekoj staroj anegdoti, zaboravljajući na svoje bolne noge i kristalne lustere.
Te noći, gore na brdu, velika vila je stajala u mraku, hladna i prazna, kao spomenik ljudskoj taštini. A dole, u malom dvorištu, gorjelo je svjetlo, dimio se roštilj i pjevala se pjesma. Damir je gledao u svoju kuću i shvatio – to gore je samo hrpa cigli. Ovo ovdje, ovi ljudi, ova plastična stolica i ovaj smijeh… to je kuća. I zakleo se sebi, dok je nazdravljao Hamzi, da više nijedan dan neće provesti gledajući život kroz prozor.